U četvrtak negdje oko 16 sati, nakon cjelonoćne kiše i malo sunca koje je stiglo po slijetanju dijamantima ukrašenog Iljušina 9 s Vladimirom Putinom, nad poprištem vojne parade, beogradskim Ušćem ukazala se – duga. Šaljivdžije s društvenih mreža odmah su krenuli apelirati na redatelja srpskog društva spektakla, premijera Aleksandra Vučića, da visokom gostu nekako zakloni pogled, kako ne bi pomislio da je u pitanju gay parada. Srećom po Vučića, dugu je ubrzo smijenio još jedan kišni oblak iz kojega je počelo kapati tijekom Putinova govora, e da bi se početkom ceremonije opet istresao pošten pljusak.

On je donio još jedan od bezbroj paradoksalnih trenutaka parade. Za razliku od Putina i srpskog predsjednika Nikolića, koje su njihove gorile na vrijeme opskrbile kišobranima, Vučić i ergela njegovih ministara kao po zapovijedi stoički su kisnuli desetak minuta, sve dok se netko nije dosjetio podijeliti kabanice. Stajao je tako Vučić istim ukočenim izrazom lica od koji sat ranije, kad je s Putinom potpisivao bilateralni sporazum o povećanim kvotama za izvoz sira. Lice je to koje odaje emocije šiparice impresionirane moćima velikog ruskog vođe, ali i podsvjesni strah od toga kako će paradiranje starom vojnom kramom u društvu Zapadu omraženog lidera odjeknuti na drugoj stolici na kojoj Vučić voli sjediti – onoj briselskoj.

Naime, baš kao i spomenute meteorološke mijene nad Beogradom, Vučićeva vlada do ekstrema dovodi politiku 'i Kosovo, i Rusija i EU', koju Srbija ne pretjerano uspješno forsira još od rušenja Miloševića. Putinov dolazak namjestio se usred privremeno odbijenog pritiska na Beograd da se pridruži briselskim sankcijama Moskvi, a aktualno zaoštravanje odnosa s Albanijom nakon famoznog nogometno-dronskog incidenta svakako neće pomoći europskim aspiracijama Srbije. Rusi, dakako, imaju drukčija očekivanja – u slučaju sankcija, ne samo da bi i Srbima podigli cijenu plina, koji već sada plaćaju skuplje od drugih zemalja u regiji, već bi u pitanje bila dovedena ionako problematična trasa gradnje Južnog toka, ali i povećanje robne razmjene za koje se Srbiji, upravo zbog sankcija EU-a, otvorio neočekivani window of opportunity.

Zbog svega toga, srpske vlasti naštimale su vojnu paradu pretencioznog imena 'Korak pobjednika: 1914. – 1944. – 2014.', organiziranu povodom obilježavanja 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata i 70. obljetnice oslobođenja Beograda, četiri dana prije stvarnog dana oslobođenja – 20. listopada. Bio je to, dakako, jedini termin u kojem je najdraži gost mogao doći u Beograd, i to na proputovanju prema Milanu, gdje će se baviti nekim znatno ozbiljnijim stvarima – prvim susretom s ukrajinskim predsjednikom Porošenkom i europskim diplomatima nakon izbijanja rusko-ukrajinskog rata na Krimu.

Utjecalo je to i na Putinov, također pomalo bipolaran izraz lica koji smo mogli vidjeti tijekom pet i pol sati dugog boravka u Beogradu. Rastrgan između obaveze da mora opomenuti neposlušno dijete i otrpjeti povorku pretežno zastarjelog naoružanja koje je posljednji puta defiliralo prije 30 godina, Putin je djelovao umorno, održavši umjeren i hladan govor u kojemu je podsjetio na povijesne rusko-srpske veze i značaj antifašističke borbe, pažljivo se suzdržavajući da ga ne stavi u aktualan politički kontekst.

Govor srpskog predsjednika na vojnoj paradi

Njegov pak domaćin, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić istresao je dvanaestominutni pučkoškolski sastav s potpuno nadrealnim konstatacijama poput one da je povijest Srbije 'povijest obrambenih ratova', iskoristivši i poštapalicu'nas i Rusa 300 miliona'nadovezanu vapajem: 'Koliko bi nas tek bilo da nije bilo ratova, koje nismo započinjali.' Isti Nikolić, nekoć gordi četnički vojvoda, prethodno je u Putinovu društvu položio vijenac na spomenik osloboditeljima Beograda (partizanima i Crvenoj armiji, je li), a potom mu uručio i najveće srpsko odlikovanje – Orden Republike Srbije na velikoj ogrlici, obrativši mu se intimno, u vokativu, na ruskom.

Nakon tako poltronskog uvoda, megalomanija same parade uopće nije bila upitna. Redatelj Dragan Bjelogrlić nije se previše petljao u vojni dio, tijekom kojega je Vojska Srbije prikazala tri MiG-a 29, riječnu flotilu, pješadiju i gardu, ali i dio mehanizacije, među kojim je najveći ponos artiljerijski samohodni sustav Nora, nedavno prodan Bangladešu. No Bjelogrlićev autorski rukopis osjetio se u izboru glazbe koja je uključivala i partizanske hitove poput 'Po šumama i gorama' te u početnom obraćanju publici koje je glasilo 'Dame i gospodo, drugarice i drugovi'. Očita je namjera aktualnih srpskih vlasti da do kraja provedu zamišljeno 'svesrpsko pomirenje', iako baš nitko drugi u regiji ne razumije kako to partizani i četnici mogu biti na istoj strani.

Zaključimo alternativnim epilogom Ezopove basne koje se sigurno sjećate iz djetinjstva: pospani lav oslobodio se iz mreže i otišao, na rastanku još jednom zarežavši lovcima kako će poskupjeti plin ako ga Ukrajinci opet budu potkradali. Miševi su ostali pokisli, ali sretni što se mogu riješiti viška sira i što su makar na trenutak usrećili stotine tisuća podanika odagnavši im misli s one strašne letjelice sa zastavom. Pouka? Prijatelji se ne poznaju baš uvijek, a pogotovo ne u nevolji.