U Hrvatskoj je evidentiran vrlo mali broj zločina iz mržnje što je signifikantno i može biti posljedica neprijavljivanja i neprepoznavanja djela, ocjenjuje se u novom broju Hrvatskog ljetopisa za kaznene znanosti i praksu.
Prema podacima na stranici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u 2018. godini je za kazneno djelo klasificirano kao zločin iz mržnje, uključujući i govor mržnje, tj. javno poticanje na nasilje i mržnju (čl. 325. KZ-a) zabilježeno tek osam presuda i 11 prekršajnih presuda.
Godinu prije, 2017., kazneno je osuđeno 12 osoba, dok je u istom razdoblju evidentirano tek devet prekršaja vezanih uz zločin iz mržnje, navodi se.
vezane vijesti
Velika tamna brojka
Autorice, izvanredna profesorica na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Maja Munivrana Vajda i zamjenica glavnog državnog odvjetnika Andrea Šurina Marton, objašnjavaju da bi „velika tamna brojka“ mogla biti rezultat neprijavljivanja incidenata, ali ponekad i da nadležna tijela ne prepoznaju prirodu toga djela.
One podsjećaju na posljednje izviješće Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI), čije preporuke i izvješća o državama predstavljaju važan autoritet na polju suzbijanja zločina iz mržnje. U tom izvješću se tvrdi kako se mnogi zločini iz mržnje pogrešno ne procesuiraju kao kaznena djela, već samo kao prekršaji, zbog čega izostaje potencijalni generalnopreventivni učinak kaznenog progona i učinkovita zaštita prava.
ECRI je upozorio i na eskalaciju govora mržnje prema Srbima, LGTB zajednici i Romima, kao i na fizičke napade protiv tih skupina i njihove imovine.
Autorice ističu kako se teško složiti s paušalnom ocjenom o mnogim pogrešnim kvalifikacijama nekog kažnjivog ponašanja a da se ne konkretiziraju takve tvrdnje brojkama i pravnom argumentacijom, ali priznaju da je vrlo mali broj evidentiranih zločina iz mržnje ipak signifikantan.
Primjer Šečić i Škorjanec
Istovremeno, one se pozivaju i na procjene „mnogih domaćih i međunarodnih tijela“ koje upućuju na znatno veći stvarni broj incidenata motiviranih mržnjom i predrasudama.
Autorice ističu potrebu dodatne edukacije nadležnih tijela i navode, uz ine, primjer presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) protiv Hrvatske poznate kao Šečić i Škorjanec od 28. ožujka 2017.
U tom se predmetu radilo o napadu na Roma, ali i na njegovu partnericu koja nije bila Romkinja, čega je počinitelj bio svjestan, kao i okolnosti da je ona u bliskom odnosu s napadnutim Romom, zbog čega državno odvjetništvo nasilje počinjeno prema njoj nije kvalificiralo kao zločin iz mržnje.
Ta presuda ESLJP-a, ističu autorice, jasno šalje dvije poruke. Prva je da zločin iz mržnje može biti počinjen i prema osobi zbog njezine afilijacije, tj. povezanosti s osobom koja pripada krugu osoba sa zaštićenim karakteristikama, a druga da pogrešna percepcija, tj. zabluda počinitelja, nije pravno relevantna.
Hrvatska je relativno nedavno podnijela izvješće Odboru Ministara Vijeća Europe, u kojem je navela niz poduzetih zakonodavnih i institucionalnih koraka od promjene Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku, preko novog policijskog zakonodavstva i organizacijskih promjena unutar policije, do mjera usmjerenih na poboljšanje položaja žrtve, kao i na evidenciju zločina iz mržnje te edukaciju policije i pravosuđa, ističu.
Nužno donošenje novog Protokola
U odnosu na zločine iz mržnje nerijetko se organiziraju edukativne aktivnosti, okrugli stolovi, konferencije i slične aktivnosti sa svrhom dodatnog osvješćivanja i edukacije predstavnika svih tijela koja postupaju u tim predmetima, dodaju autorice.
One, međutim, ističu nužnost donošenja novog Protokola u propisnoj formi, koji će uskladiti definiciju zločina iz mržnje kaznenog djela i zločina iz mržnje prekršaja, preciznije urediti statističku evidenciju zločina iz mržnje na način da jasno bude navedena i relevantna zaštićena osobina, tj. diskriminatorna osnova te istaknuti veći broj indikatora mržnje.
Valja razmisliti da se razdvoje evidencije zločina iz mržnje i tzv. govora mržnje, u skladu s međunarodnim preporukama, kažu autorice.
Kako bi se unaprijedilo praćenje prekršaja iz mržnje, valjalo bi u sam Prekršajni zakon unijeti definiciju prekršaja iz mržnje i uz nju vezati konkretne pravne posljedice u smislu otegotnog vrednovanja onda kada mržnja, odnosno predrasuda, ne predstavlja obilježje djela, zaključuju Maja Munivrana Vajda i Andrea Šurina Marton.
