Toga dana prije 22 godine, u kolektivno pamćenje utetovirali smo si detalje s fotografija i snimaka iz Vukovara 1991., ponovivši lekciju da je rat isključivo bol, ruševine, smrt, strah, glad te da razum i plemenitost počinju tek tamo gdje rat jenjava. Samo nekoliko mjeseci ranije, inače miran i tolerantan grad bio je savršeno nesvjestan što mu se sprema. Tako se primjerice izvjesni branitelj u dokumentarcu o Vukovaru prisjećao da je u svibnju te godine vikao na tenkista koji se netom provezao preko njegova cvijeća u vrtu, da je li normalan, a ovaj mu uzvraćao da gdje je inače mogao proći.

Teško je bilo i zamisliti razmjere užasa s kojim će Vukovarci već u studenom dočekati ulazak u razoreni grad kolone od nekoliko tisuća originalnih sociopata koji su u alkoholnom nacionalističkom deliriju najavljivali ljudožderski pohod. I u to su po svoj prilici istinski vjerovali. Od njih su strepili čak i deseci tisuća vojnika s kojima su mjesecima lomili obranu grada, a ulice su se stale puniti tijelima izmrcvarenih civila.

Još bi nam se možda čula bila i zasitila svih onih scena raštrkanih leševa između gomila građevinskog krša i vremenom ih stala ignorirati, da BBC-ijevi reporteri u povorci vukovarskih prognanika nisu zabilježili uplakano lice šestogodišnje Željke. Preko noći je postala personifikacijom za pregaženi grad, a mnogo godina poslije objasnila je da je netom prije toga svjedočila zarobljavanju i ubojstvu svog prijatelja Ace, mladog branitelja koji joj je donosio bombone u podrum u kojem se s obitelji tjednima skrivala od granata.

'Ugasili su mi djetinjstvo' – pričala je.

Bio je to pljačkaški i zločinački pohod poput tolikih drugih još od pamtivijeka. Ali s posebno morbidnim i bizarnim pečatom, u što se onih dana uvjerio američki fotoreporter Ron Haviv. Brojni vojvode i njihovi sljedbenici spremno su mu pozirali uz svoje svježe žrtve, nazdravljali bocama brlje, mahali noževima, kočoperili se ukrašeni netom pokradenim lasičjim krznima, kožnim kaputima i cilindrima na glavi. Pa iako savršeno stoji da nijedna vojska nije cijepljena od psihopatskih tipova pod oružjem u svojim redovima, Balkan se u 90-ima pokazao jezivo revan u proizvodnji svakojakih likova iz svojih brojnih nacionalističkih noćnih mora.

Baš zato je mirna reintegracija Podunavlja bila tako dragocjena. Pružila je nekakvu nadu da su ideolozi zla ustuknuli pred diplomacijom na međunarodnim razinama, da postoji šansa da Vukovar na kraju iziđe kao pobjednik u miru, da iznova izgradi civilizirani život. Međutim, Hrvatska u koju je Vukovar malo pomalo bio reintegriran pokazala se da sve brže klizi niz spiralu nefunkcionalne države kroz nekoliko mandata budućih vlada.

Jer ako je danas u Hrvatskoj nezaposlenih 22 posto, ako se vojsci siromašnih svakog dana pridružuju stotine radnika koji gube radna mjesta, ako su korupcija i kriminal postali način funkcioniranja političkih i tajkunskih elita, a politički i vjerski život poligon za provociranje starih i novih kompleksa u nacionalnom biću, kakvu šansu ima Vukovar za obračunati se sa svim tim, još pritom i da zaliječi svoje rane i iznova izgradi građansko društvo? Podijeljen na svoje paralelne srpske i hrvatske živote, na 'vukovarsku' i 'nevukovarsku' kolonu, nezaposlen, siromašan i umrtvljen, taj grad još nikada nije dobio priliku da se u miru oporavi.

Svoju Optužnicu Glavašević je prije 22 godine zaključio porukom da su 'Vukovarci cijelo vrijeme nosili grad u sebi'. I ako je 'ostalo još nešto snage, neka ga onda iznova grade za budućnost – s ljubavlju i pažnjom – i neka paze da u budućnosti ne budu sami'. Možda je doista krajnje vrijeme da Vukovar dobije šansu, prije nego što se zauvijek ugasi, a djeca koja su morala bježati iz ruševina toliko odrastu da budu umorna vraćati se na mjesta odakle su ih iz njihovih djetinjstava otjerale njihove noćne more.