Ovu vukovarsku braniteljicu, jednu od 400 žena koje su aktivno, svaka na svoj način, sudjelovale u obrani Vukovara, rat je dočekao na pragu 26. godine. Bila je samohrana majka sedmogodišnje djevojčice koja je te jeseni trebala krenuti u školu. Mogla je s njom otići iz grada kada je postalo jasno što se sprema, no nije.

'Jednostavno, takva sam. Nisam od ljudi koji mogu samo sjediti. Kada se počelo početi pucati, morala sam vidjeti što se događa', započela je svoju priču Grdić. U gardu je ušla u srpnju 1991. i priključila se braniteljima u mjesnoj zajednici u Borovu naselju, gdje im je bio štab.

Ne možeš u fiću trpati ranjenike

'Ja sam htjela uzeti pušku, no pušaka nije bilo', nastavila je. Grdić je bila zadužena za ranjenike. Pod kišom metaka i granata s kolegom je trpala ranjenike u auto i vozila ih u vukovarsku bolnicu. Kada je postalo jasno da najteže ranjenike ne može trpati u fiću, otišla je do ravnateljice bolnice Vesne Bosanac i nažicala sanitetsko vozilo s nosilima. Malobrojna  medicinska ekipa bez ikakvog formalnog znanja o medicini - iako je Grdić, kako kroz smijeh dodaje, u srednjoj školi završila tečaj prve pomoći - snalazila se kako je znala. 'Koga bismo stavili u auto, toga bismo dovezli', pohvalila se.

Uz to se brinula o kuhanju, pranju… 'Vode nije bilo, struje je nestalo pa izvlači vodu iz bunara. Radila sam sve što je trebalo, živjeli smo kao jedna velika obitelj jer drugačije nije išlo. Mi nismo imali rovove i pozicije. Ratovalo se po dvorištima i kućama', objasnila je Eta Grdić.

U to vrijeme njezina kći i majka boravile su u jednom podrumu u Borovu Naselju. 'Sjećam se kada su na mene, mamu i kćer pucali iz aviona. To je bilo strašno, kada se avion u niskom letu spušta', prisjetila se. Kći je imala noćne more, budila se i vikala: 'Mama, ne idi tamo, puca se!' Bilo joj je, kako kaže, jasno da je mora maknuti iz grada. U zadnji tren je uspjela i to preko famoznog kukuruznog puta, a potom zadnjim vlakom preko Okučana.

Ako me zarobe, dignut ću se u zrak

Ona je ostala braniti svoj grad.

'Tko god kaže da ga nije bilo strah, laže. Sve nas je bilo strah, ali s vremenom čovjek otupi, postane ti normalno. Kada čujemo da se ispaljuje projektil, već smo po zvuku znali gdje će otprilike pasti', dodaje.

Vukovar je, smatra, pao jer je jednostavno nestalo streljiva. Da nije, grad bi još mjesecima držali; do zadnjeg čovjeka.

'I onda je došao dan kada smo se morali predati. Ja nisam nikada mogla pojmiti da se predam, pogotovo zato što sam žena. Na početku rata tražila sam od dečki da mi daju jednu ručnu bombu. Ako me zarobe, ja ću se dignuti u zrak. S tom mišlju krenula sam u proboj', otkrila nam je Eta Grdić. Misli da razumije rat, no ne i to što se nakon pada događalo. Masakriranja, mučenja, silovanja… Ne može shvatiti da se čovjek može pretvoriti u takvu zvijer.

Dio branitelja organizirano se predao, dio je odlučio ići u proboj. Svatko je od tog trenutka bio odgovoran sam za sebe. Tu je počela i njezina desetodnevna kalvarija.

'Bilo je priče da ćemo svi ići u proboj, međutim, bili smo u okruženju. Kuda, što, kako? To su više bile fantazije i odustalo se od masovnog proboja', prepričala je Grdić.

Priključila se grupi od tridesetak ljudi. Uskoro su se razdvojili i ona je završila s dvojicom suboraca iz Tigrova, iz Kutine i Zagorja.

Ranjeni, izgubljeni i spašeni

'Nas troje pregazili smo Vuku i bili ispod mosta, no bio je dan, nismo imali kamo. Skrivali smo se u tom šašu cijeli dan. Kada je pala noć, krenuli smo prema Bršadinu. No putem smo naletjeli na poteznu minu', prepričala je Grdić. Ona je zaradila šest gelera u desnoj nozi, njezini suborci svaki po jedan: jedan u glavu, drugi u ruku. No bili su odlučni da moraju krenuti dalje.

Takvi izranjavani, putem su se pogubili: 'Izbili smo na Lipovaču i shvatili da se zapravo vraćamo prema Borovu Selu, samo s druge strane.' Završili su u Pačetinu, gdje su jednog mještanina zamolili za malo hrane, no on je pobjegao i doveo četnike s noževima koji su ih nastavili progoniti.

'Pobjegli smo u šumu i opet nismo znali gdje smo, no nisu nas našli. Nastavili smo i došli do Vuke koja je tada bila velika, a jedan od suputnika nije znao plivati. Dva dana smo smišljali kako dalje i nekako smo se uspjeli pokrenuti. Tamo je bio jedan srušeni most i drugi na kojem su imali stražarsku kućicu. Kako je bilo hladno, oni su bili unutra i grijali se, a mi smo našli ispod mosta neke ljestve pa smo ih uzeli i njima se uspeli na srušeni most i preko njega prešli rijeku', prisjetila se Eta Grdić.

Kroz još jedno minsko polje došli su do vinkovačke Slavije, gdje su nabasali na prvu kuću. No nisu se usudili ući jer nisu bili sigurni tko je unutra, naši ili njihovi. Ako i jesu naši i oni bi, ne znajući, mogli početi pucati.

'Obilazili smo oko kuće kao mačak oko vruće kaše. Kroz podrumski prozor vidjeli smo dečke kako gledaju televiziju. Kada se na TV-u pojavio Vukovar, iz reakcija smo mogli vidjeti da su naši. Trebaš sad ući, a unutra je bilo deset naoružanih ljudi pa smo se dogovorili da nas dvoje stane u zaklon, a treći je stao na stepenište i zvao ih da iziđu. Ostali su šokirani kada su nas vidjeli. Bili smo strašno prljavi. Počeli su nas ispitivati odakle smo. Ja sam samo tražila vode', nastavila je.

U Vinkovcima su je htjeli operirati, no ona nije pristala nego je samo dobila antibiotik da ne bi dobila sepsu i nastavila vlakom do Zagreba.

Ostala u uniformi

Kada se oporavila, vratila se u vojsku. Kao pripadnica samostalne izvidničke satnije 5. gardijske brigade bila je u zadarskom zaleđu i na južnom bojištu; 1999. odlazi u mirovinu, a tri godine kasnije vratila se u Vukovar.

Danas, 26. godina od vukovarske kalvarije, zaključuje da u gradu nema suživota. 'Oni imaju svoje, mi svoje. Ali mene ne zanima suživot, nego život… Vukovar izumire, Slavonija izumire', ogorčena je Grdić.

Kći joj je završila engleski jezik i povijest, živi u Nuštru i ima dvoje djece. Iako ona i suprug rade, razmišlja o odlasku iz Hrvatske.

'I to je ono kada se mi pitamo: zbog čega su ti ljudi poginuli? Ne vidimo da se išta dobro dogodilo. A taj 11. mjesec je nama svima pretežak jer svake godine se vraćamo na ono što bismo htjeli zaboraviti. Ja bih isto željela živjeti normalno, no mi ne možemo živjeti normalno. Svake godine nas to vrijeme vrati u prošlost. I da nema Kolone sjećanja, bilo bi isto. Ta kolona je za mene izraz poštovanja cijele Hrvatske prema svemu onome što smo dali za nastanak ove države. A da je teško, teško je. Nema te gumice koja to može izbrisati. Svatko je prošao svoj dio kalvarije. Sjetiš se prijatelja, obitelji, ljubavi, ljudi kojih nema, a koji bi trebali biti tu', zaključila je Eta Grdić.