Podžanr postapokaliptičnog horora je završetkom hladnog rata, paranjem željezne zavjese i reduciranjem straha od nuklearne apokalipse nekako nestao, išečezao iz svjesti onih koji se bave popularnom kulturom, tako da je bilo sve manje i manje djela, bilo da pričamo o filmu, književnosti ili stripu, koja se bave njime.

Ok, odlaskom s velike scene mrskih Sovjeta, u prvi plan kao globalni negativci došli su neki drugi zločesti dečki poput Al-Qaede čiji je modus operandi bio posve drugačiji, no dojma sam da ljudi nisu ni izbliza više tako opterećeni krajem svijeta i neizbježnim armagedonom kao što su bili u šezdesetima (kad je svijet zaista plesao na rubu nuklearne katastrofe).

Osamdesete su bile vrhunac, zlatno doba tog podžanra, no osim Millerova ‘Pobješnjelog Maxa’, iz toga vremena zaista se ne mogu sjetiti djela koje nije bilo reciklaža samoga sebe i karikatura žanra. S filmskih traka i stripovskih stranica prštali su prizori mutiranih životinja, povampirenih i degeneriranih hordi koje krstare opustošenim pejzažima u potrazi - hm, kako kada - za vodom, gorivom, hranom, ljudima...

Ipak, Brian K. Vaughn se uhvatio u koštac upravo s tom temom i isporučio nam jedno jako zanimljivo djelo, koje već sad u svijetu stripa zauzima kultni status.

‘Y, Posljednji čovjek na svijetu’ počinje tako tipično američki – naglo, brzo, bez okolišanja, bez sporih kadrova koji nas polako uvlače u priču. Vaughn ne oteže, već nas odmah, od prvog kadra, baca u središte radnje. Već na prvoj tabli vidimo da se nešto događa, nešto jako opako i zlo i tom prvom tablom nam Vaughn ne dopušta da sekunde odugovlačimo. U prvom kadru vidimo mladu ženu koja sva oblivena krvlju užasnuto moli policajku za pomoć jer joj sinovi umiru. Policajka, shvativši što se događa, vadi pištolj, prislanja ga na sljepočnicu i… Zainteresirani smo. Uvučeni smo.

Pošast nepoznatog porijekla uništila je u ljeto 2002. svaki spermij, fetus i odraslog sisavca s kromosomom Y. Sve osim Yoricka Browna, neodgovornog ali simpatičnog tinejđera, i njegova ljubimca, kapucina Ampersanda. Zbog čega su baš oni preživjeli, ne zna se, nema nikakvog racionalnog razloga, no ta činjenica je do tada anonimnog mladića prometnula u najvažniju osobu na planetu, osobu koja je ključ otkrivanja misterioznog rodocida, ali i u osobu koja je rješenje za spas čovječanstva. Najvažniju, ali i najtraženiju, jer mnoge žene su u potrazi za Yorickom. Razlozi su različiti, no Yorick je meta. Za Yoricka se najvažnija osoba na planetu zove Beth i nalazi se 16.000 kilometara daleko, u Australiji. Njegova je misija pronaći je bez obzira na sve. Tako nekako počinje Yorickov križni put.

Pukovnica Alter Tse-Elon, visoka časnica preživjele izraelske vojske, u tajnom je kontaktu s Yorickovom majkom, nekad kongresmenicom, a danas prvom ženom Amerike, i obećava joj da će pronaći Yoricka i izvući ga iz užasa koji vreba na svakom koraku. No pukovnica Tse-Elon ima svoj plan. Također, Yorick je i meta paravojne formacije prozvane Kćeri Amazone, radikalne, fašistoidne skupine žena koje drže da je Majka Zemlja s razlogom ekiminirala mušku vrstu jer su muškarci silovatelji, diktatori i serijski ubojice.

Yorick je imao sreću što ga je pod svoju zaštitu uzela supertajna agentica 355, pa s njom i doktoricom Allison Mann, specijalisticom za kloniranje, odlazi na bezpoštedni put na sasvim drugi kraj kontinenta te u apokaliptičnom okruženju pokušava spasiti sebe, svoje najbliže, čitav planet, ali i ostatke vlastite ljudskosti. Hoće li se to dogoditi? Hoće li najveća svjetska ljenčina spasiti planet od izumiranja? Vidjet ćemo.

Posljednji čovjek na svijetu je jako dobar hibrid znanstvene fantastike, horora, akcije, žanra ceste i najklasičnije drame. Vaughn nas na neobičan način uvodi u svijet postapokalipse, takozvanih single-sex zajednica i ono šta je posebno bitno naglasiti, na alegorijski način prikazuje tektonske promjene u društvima nakon tranzicija, ma kakve one bile.

Početak serijala (Fibra je za sada izdala dva albuma, a sljedeće godine u planu su i sljedeća tri, dakle, dovršetak ove sage) ne nudi objašnjenje za uzrok propasti, a beznađe je upisano u atmosferu i geografiju. Hrane je sve manje, pitke vode također, prometnice ne postoje, a bande su gospodari života i smrti te baš one donose još jedno podsjećanje na krah ljudskosti. U tome je najteže pronaći nadu i baš nadi, toj jedinoj svjetloj točki u sivom svijetu koji putuje k ponoru, posvećen je ovaj strip.

‘Posljedni čovjek na svijetu’ – ako ne zanemarimo činjenicu da je ovdje riječ o serijalu, nekoj vrsti sapunice, a ne zaokruženom i cjelovitom grafičkom romanu – prilično je dobro odrađen, fino nijansiran, a karakterizacije likova, posebice onih glavnih, jako su dobro psihološki pripremljene. Ovdje se sve događa neposredno, sada i odmah, pa i u kadrovima u kojima se s nekoliko sličica i rečenica opišu nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. Likovi su nositelji različitih stavova i uvjerenja te posve dijametralno različito pristupaju onome što se događa oko njih.

Većina žena posve je devastirana nestankom muškaraca, ne zato šta je njihova ženska, feministička svijest ograničena, nego jer shvaćaju da su im pomrli njihovi najbliži – njihovi muževi, sinovi, očevi, braća, prijatelji. S druge strane, jedan dio žena čitavu situaciju koristi za ekstremnu radikalizaciju feminizma te stvaraju fašistički kult žene koja se napokon oslobodila tisućljetnih okova muškaraca. U svojoj grozničavoj želji da do kraja zatru i posljednje muško sjeme te Kćeri Amazone (pripadnice pokreta po uzoru na izvorne Amazonke amputiraju si jednu dojku) bez milosti ubijaju i sve žene koje nisu s njima. Postoji i treća skupina žena, one koje samo pokušavaju preživjeti u ovom kaotičnom ‘vrlom novom svijetu’.

Vaughan ideološki balansira između retroaktivne osude ljudske pohlepe, pa i grijeha koji su doveli do apokalipse, i ode ljudskom duhu koji je neuništiv te ljubavi kao njegovom fundamentu. U središtu Vaughanove vizije je Čovjek, s velikim početnim slovom, hrabri pojedinac u kaotičnom vremenu, koji ni sam nije svjestan svojih vrlina dok ga užas ne osvijesti i ne prisili ga da odraste.

‘Posljednji čovjek na svijetu’ je sulud strip serijal, baš onako kako i izgleda. Kaos i ludilo. A i čini mi se da se baš u toj suludosti krije najveća snaga Vaughanove imaginacije i rukopisa, ali i njegova najveća slabost. Ono što mi se najviše sviđa kod ovog stripa jest što autor ne škrtari u onome što valjda svaki čitatelj želi, dakle u zabavi. Zabavi i iznenađenjima. Kao da mu je nit vodilja bila pokazati da se i u ovom žanru može ići još više i još dalje, tamo gdje još nije nitko nikad bio. I to mu do neke mjere jako uspijeva.

Čitajući ovaj strip doista ne možeš biti siguran što će se dogoditi na sljedećoj stranici i već nakon nekoliko početnih poglavlja shvatiš da te do kraja čekaju sama iznenađenja i obrati. Ipak, to može biti i dvosjekli mač jer u tom grozničavom nastojanju da ispriča što više toga, čini mi se da Vaughn upada u vlastitu zamku.

Serijal se previše fragmentira, a suludi detalji pomalo banaliziraju osnovnu ideju priče. Ljubimac majmun (hm, ne znam kraj, nisam čitao u originalu, ali ne mogu se oteti dojmu da je baš jadni Ampersand nekako povezan, na ovaj ili onaj način, sa pošasti), majka predsjednica SAD-a, fanatične Amazonke, horde ženskih bandi koje su vladarice svojih područja, izraelska vojska, neizbježni Rusi, sestra Amazonka koja doživljava katarzu… A sve to na samom početku. Što li nas još čeka do kraja? Ne znam, čini mi se kao da se Vaughn nadahnuo apsurdnom brzinom i količinom bizarnih događaja koje smo mogli gledati u pustolovinama Jacka Bauera, no ruku na srce, njegov talent za kvalitetno ispričati priču i sposobnost manevriranja vrhunskim dijalozima (baražna vatra genijalnih dijaloga i učestalo korištenje referenci iz pop-kulture druge polovice dvadesetog stoljeća neodoljivo podsjeća na Tarantina) , što jest jest, pažnju čitatelja do samog kraja drži na vrlo visokom nivou.

Crtež je korektan, zanatski na prvi pogled, no baš takav savršen je za ovakvu priču. Reduciranje suvišnih detalja, impresija na uštrb ekspresije i prekrasan kolor idealni su za nešto ovako. Sviđa mi se, s obzirom na žanr, da likovi izgledaju baš kao obični ljudi, a ne kao mutirane groteske ili hibridi modernih superheroja, kao i prizori običnih, statičnih razgovora i prizora brze akcije i statične borbe. Što se tiče crteža, bitno je napomenuti da su u ovom serijalu jako bitnu ulogu odigrala i dvojica, sad već slavnih, hrvatskih crtača – Goran Parlov i Goran Suđuka.

Izdavač: Fibra