Vladajuća stranka Konvergencija i unija - CIU (Convergència i Unió) osvojila je 50 od 135 mandata u katalonskom parlamentu, odnosno 12 manje nego što ih je stranka imala u sadašnjem sazivu. Takav je rezultat, prema mišljenju kompletne medijske španjolske scene, katastrofalan za Artura Masa.

Već se traži njegova ostavka, a Masu znatno otežava, ukoliko uspije ostati šefom katalonske autonomne vlade, provedbu referenduma, koji je želio raspisati iako se tome protivi vlada u Madridu i unatoč tome što je potez u suprotnosti sa španjolskim ustavom koji ga, za sada, ne smatra legitimnim.

Republikanska ljevica – ERC (Esquerra Republicana Catalana), tradicionalna separatistička stranka, osvojila je 21 mandat (jer su glasači i u njoj prepoznali original i nisu svi bili za Masovu blijedu kopiju) bit će druga najveća u parlamentu. Ta je stranka udvostručila broj svojih dosadašnjih mandata. Socijalisti su osvojili 20 zastupnika, a vladajući narodnjaci (Partido popular) 19. Ostalih 25 mandata podijelile su između sebe još dvije manje separatističke stranke. ali i nekoliko građanskih snaga.

Sve u svemu separatisti imaju, teoretski govoreći, jer su među njima prevelike razlike i animoziteti, dvije trećine u parlamentu i mogli bi, u dogledno vrijeme, provesti izjašnjavanje o neovisnosti najbogatije španjolske regije.
Ali, kako sam naveo, koalicija je vrlo neizvjesna, jer većina stranaka više ne želi Masa na čelu Katalonije.

Njegova je politika donijela neke bitne neželjene posljedice: od izbora 2010. broj nezaposlenih je porastao sa 686.000 na 821.000. Državnim namještenicima, za njih 230.000, plaće su pale, kako kojoj grupaciji, između pet i 15 posto. Lista čekanja težih pacijenata se popeo sa 56.000 na 80.000 osoba, a čak 7.000 obitelji ne može, iako im je prijeko potrebno, dobiti državnu ekonomsku pomoć.

Politika Artura Masa je bila loša. Radikalizirao je diskurs, drugim riječima, nahranio secesionističkog tigra koji je pak pojeo njega. CIU je dosad bila umjerena nacionalistička stranka koja se zalagala za veću autonomiju unutar Španjolske. Mas je od toga odustao tek u rujnu ove godine i, doslovno podivljao.

Katalonski predsjednik pokušao je zahajati na separatističkom valu koji se u Kataloniji probudio s ekonomskom krizom i izazvao okupljanje nekoliko stotina tisuća ljudi na ulicama Barcelone u rujnu i njihovo traženje neovisnosti, ali se očito preračunao podcijenivši mogućnost da birači reagiraju i na nepopularne financijske poteze koje je zadnje dvije godine povukao u Kataloniji. Na valu nezadovoljstva, zapravo su rasli klasični lijevi nacionalisti iz ERC.

Iako četiri separatističke stranke pokazuju da većina Katalonaca želi neovisnost, nije baš jasno je li svima njima jasno što bi se dogodilo da je steknu. Iz Katalonije, koja bi tada automatizmom ostala izvan Europske unije (i teško da bi Španjolska ili druge multinacionalne zemlje odustale od veta na članstvo), pobjegli bi veći investitori i analitičari, ne baš nužno svi od reda protiv koncepta neovisnosti, upozoravaju da bi regija, zemlja, polako tonula u depresiju.

Jedan od prvih simbola koji bi se urušio bio bi nogometni klub Barcelona, iz kojeg bi pobjegle veće zvijezde i sponzori jer ne bi više mogao igrati za prvu španjolsku ligu u kojoj nema mjesta za inozemne klubove.

Ukratko, cijena katalonske neovisnosti, a o tome se radi, preskupa je, čak i kada bi političke okolnosti bile sklone separatistima, a one su daleko od toga da referendum bude izvediv. Od danas, premijer Mariano Rajoy zna da mora drukčije razgovarati s vlastima u Barceloni, jer ako im se ne pomogne da izađu iz bankrota, ljudi će naprosto podivljati. Olakotna okolnost za šefa narodnjaka jest da je Mas, zapravo, na koljenima.