Znatno manje ispitanika – svega 9,3 posto, protivi se doživotnoj robiji, dok ih devet posto odgovara s poslovičnih ne znam. Veliki broj građana uvjerenih u nužnost primjene instituta doživotne robije moguće je objasniti nizom razloga.

Prvo, hrvatski mediji posljednjih mjeseci, kada ne javljaju o krizi u svijetu i napetim odnosima u Big Brother kući, uglavnom informiraju o pogoršanoj sigurnosnoj situaciji, a takvom su dojmu doprinijeli atentati na poznate osobe u Zagrebu. Drugo, javnost je upoznata s brojnim primjerima loše primjene postojećih propisa što za posljedicu ima skandalozno niske kazne izrečene za najteža kaznena djela. Ovaj tekst imao bi gabarite ruskog klasika kada bismo u njemu naredali sve takve primjere iz domaće pravosudne prakse minulih godina.

Treće, odnos prema nekim osuđenicima u kaznionicama pokazuje da čak ni oni koji su na ovdašnjim sudovima dobiju razmjerno stroge kazne ne moraju strahovati da će zatvorske dane provesti u turobnoj osamljenosti. Informacije o orgijama, narko seansama, te raznim drugim vrstama raskalašenih zabava u navodno najstrožim hrvatskim kaznionicama, dokazuju da se u Hrvatskoj, uz proklamirano stezanje kaiša namijenjeno građanima na slobodi, hedonizam brižno njeguje još samo u zatvorima.

 Saznali smo tako da su u posebnim zatvorskim povlasticama uživali, primjerice, Tihomir Orešković, osuđen na 15 godina zatvora zbog zločina nad srpskim civilima u Lici, te Hrvoje Petrač, koji služi šest godina zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca. Orešković je prebačen u poluotvoreni dio kaznionice prije nego što je odslužio polovicu kazne, što je u redovitim okolnostima uvjet za premještaj, dok je Petrač naručivao hranu izvana, izlazio vikendom, uživao u dvotjednom odmoru...

Uz to, dosta je grešaka i u procjenama kažnjenikove sposobnosti da koristi dopust. Sjetimo se, Srđan Mlađan, najpoznatiji domaći mirnodopski masovni ubojica, zbog uzornog je vladanja u zatvoru koristio čak 21 slobodni vikend. Na jednom je ubio policajca, te kao taoce držao majku s dvoje djece. Ne pomiluje li ga netko ranije, Mlađan bi legalno na slobodu trebao izaći 2027. godine.

Sve navedeno nesumnjivo utječe na raspoloženje građana od kojih su mnogi, očito, uvjereni da je ovdašnje zakonodavstvo preblago, te da je neophodno priču pooštriti do doživotnog zatvora, a da je ponuđena u anketnom pitanju i smrtna bi kazna mnogim sudionicima Hendalova ispitivanja zasigurno bila poželjna inovacija u domaćoj pravosudnoj praksi. Pritom se zaboravlja da je najstroža kazna koju poznaje domaće pravosuđe - ona od 40 godina zatvora, dovoljno stroga i za najteža djela. Na 40 godina zatvora, primjerice, osuđen je Vlastimir Kihalić, za ubojstvo svoje supruge i njezine dvije prijateljice - četiri mjeseca nakon presude, u srpnju 2005. godine, Kihalić se objesio u svojoj ćeliji u Lepoglavi. Peterostruki ubojica iz Pule Damir Voškion na slobodu bi trebao izaći za 40 godina, Luka Pezelj, ubojica dvadesetjednogodišnje Kristine Šušnjara služi 31 godinu zatvora, a Ivan Bulj je na 27 godina dugoj robiji zbog ubojstva malodobne Anđele Bešlić...

Osoba koja u, recimo, tridesetoj godini života bude osuđena na robiju od 40 godina, može sa sigurnošću zaključiti kako je svoju ovozemaljsku epizodu uludo protratila. Drugim riječima, nije hrvatski problem zakonom zaprijećena najviša kazna, nego njezina relativno rijetka primjena, te donedavna pretvaranja kaznionica u orgijališta.