Viši zemaljski sud u Münchenu osudio je Perkovića i Mustača na doživotni zatvor, ali im je ta kazna u Hrvatskoj, gdje služe kaznu, pretvorena u 30-godišnji (Perković), odnosno 40-godišnji (Mustač) zatvor jer hrvatsko pravosuđe ne poznaje kaznu doživotnog zatvora. Obojica su uhićena temeljem međunarodne tjeralice iz lipnja 2009. koja je raspisana nakon njemačkog suđenja Krunoslavu Pratesu zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, a zbog čega je i on osuđen na doživotni zatvor.

Tadašnji predsjednik Vlade i aktualni Predsjednik RH, za kojeg vladajući HDZ smatra da je inicijativa o pomilovanju potekla od njega, a ne od umirovljenih generala, donio je posebni zakon, tzv. lex Perković, kako bi se od izručenja drugim zemaljama zaštitili svi oni koji su počinili zločine prije 2002. Zakon je naišao na brojne kritike jer se smatralo da je njegova jedina svrha bila zaštititi bivše čelnike jugoslavenskih tajnih službi od izručenja Njemačkoj. Europska unija, a posebnice Njemačka, pritisnula je Hrvatsku pa je lex Perković izmijenjen, a dvojica špijuna su izručena Njemačkoj početkom 2014. Službeni Berlin je toliko razjario lex Perković da tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel nije došla u Zagreb u srpnju 2013. kako bi uveličala proslavu hrvatskog ulaska u EU.

Skoro nas koštali EU sankcija

Zbog neizručenja Perkovića i Mustača bile su 'na stolu' i moguće europske sankcije Zagrebu koji je, pristupanjem EU prihvatio i pravila Europskog uhidbenog naloga, prema kojima više nije bilo moguće otezati s izručenjem pod izgovorom državljanstva. No, tko su doista Perković i Mustač za koje neki tvrde da su bili presudni za stvaranje hrvatske države, a koji su zbog stava da Hrvatska ne treba izručivati svoje obavještajce skoro koštali državu sankcija. Kao i o svim vrhunskim obavještajcima, o Perkoviću i Mustaču se malo toga zna. Uglavnom je riječ o kratkim biografskim crticama iz kojih se gotovo ništa ne saznaje o njihovom operativnom radu.

Josip Perković je rođen 1945., tek nekoliko dana nakon kraja Drugog svjetskog rata u Ličkom Novom Selu. Diplomirao je 1969. godine na osječkom Ekonomskom fakultetu, a odmah potom se zapošljava u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (SUP) gdje je bio operativac bivše Službe državne sigurnosti (SDB), kako je 1966. preimenovana zloglasna Udba (Uprava državne bezbednosti). Prema nekim izvorima, Perkovićev prvi zadatak je bio pobrinuti se da niti jedan od osječkih studenata, pristiglih iz tada nesvrstanih zemalja, ne otputuje u Beograd i Zagreb koje je u ranu jesen 1970. posjetio tadašnji američki predsjednik Richard Nixon. Perković je potom napredovao do šefa osječkog odjela SDB-a za emigraciju, a 1979. je premješten u Zagreb u središnjicu republičkog ogranka jugoslavenske tajne službe gdje je postao načelnikom II. odjela koji se bavio hrvatskom i ustaškom emigracijom. Tu dužnost je obavljao i u srpnju 1983. kada je u bavarskom Wolfratshausenu ubijen Stjepan Đureković.

Kuda Mustač tuda i Perković

Prema presudi njemačkog suda, Perković je predao ubojicama ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković, a kojeg mu je mjesec dana ranije u Luksemburgu predao njegov doušnik Krunoslav Prates. Njemački sud je prilikom izricanja presude Perkoviću i Mustaču ustvrdio da je Đureković ubijen iz niskih pobuda kao kritičar režima, a ne kao terorist. Sud nije propustio naglasiti da je Perkovićev nadređeni u tom razdoblju bio Zdravko Mustač koji je Perkoviću i dao nalog za Đurekovićevo ubojstvo.

Zdravko Mustač je, pak, rođen 1942. godine u Zagrebu gdje se 22 godine kasnije, nakon završenog Ekonomskog fakulteta, zapošljava u tadašnjoj UDB-i. Iste godine kada Perković odlazi iz Osijeka u zagrebačku centralu SDB-a, Mustač je imenovan šefom te ispostave. Tri godine kasnije, Mustač je unaprijeđen na mjesto načelnika SDB-a za tadašnju Socijalističku Republiku Hrvatsku, a 1986. odlazi u Beograd kako bi preuzeo mjesto glavnog šefa saveznog SDB-a. Perković u isto vrijeme postaje šef 'hrvatske' republičke tajne službe koja se uglavnom bavila hrvatskom političkom emigracijom.

Perković i njegov dugogodišnji šef Mustač se početkom 90-ih godina stavljaju na raspolaganje prvom demokratski izabranom vodstvu Republike Hrvatske. Perković je u početku nastavio raditi u hrvatskom ministarstvu unutarnjih poslova, a u travnju 1990. je imenovan podtajnikom za državnu sigurnost. Godinu dana kasnije je prebačen u ministarstvo obrane i to na izravan zahtjev Gojka Šuška koji je tada bio ministar iseljeništva u vladi Franje Gregurića.

U to vrijeme Perković se u nekoliko navrata javno hvalio da je organizirao ilegalnu nabavu oružja koje je Hrvatskoj bilo nedostupno zbog embarga, ali je 1992. naglo razriješen dužnosti nakon što je na HRT-u prikazan film koji ga je umiješao u ubojstvo Brune Bušića u Parizu 1978. No, Perkovića ubrzo rehabilitira Šušak koji je u međuvremenu postao ministar obrane te ga postavlja za svojeg savjetnika u MORH-u kako bi formirao obavještajnu službu Ministarstva obrane koja je kasnije bila poznata pod skraćenicom SIS (Sigurnosno-informativna služba).

Zacrtani krug zaslužnika

Šušak je u jednom intervjuu ocijenio Perkovića kao vrhunskog profesionalca, ali da ga je uvijek držao po strani kako ne bi bio izložen brojnim pripadnicima političke emigracije koji su se počeli vraćati u Hrvatsku i da ne bi postavljaju pitanja kako to da moraju ići istom čovjeku kojem su se i prije morali prijavljivati.

Četiri godine kasnije, Perković je premješten u novoformiranu Hrvatsku obavještajnu agenciju (HIS), gdje je predavao u internom centru za obuku, a već 1998. odlazi u mirovinu iz službe u koju je dvije godine kasnije ušao i njegov sin Saša Perković. Stariji Perković je, prema nekim izvorima, kao insider sudjelovao i u sastavljanju popisa nekadašnjih suradnika jugoslavenske tajne službe koji su potom objavljivani u medijima.

Mustač je, pak, u prvim danima hrvatske demokracije imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovnog tijela za koordinaciju obavještajnih aktivnosti u Hrvatsku koje je u to vrijeme vodio Josip Manolić, tada najbliži suradnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ujedno je bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera RH koje je koordiniralo sve obrambene aktivnosti Hrvatske na početku Domovinskog rata.

Nakon što je u travnju 1993. ukinut UZUP, Mustač je jedno vrijeme bio savjetnik Hrvoja Šarinića, prvog predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), tijela koje je preuzelo zadaće koje je dotad radio UZUP, ali uz nešto snažnije ovlasti. Kasnije Mustač prelazi u 'privatnike' te postaje šef sigurnosti u Kaptol banci koju je osnovao Tuđmanov unuk Dejan Košutić. Time je na neki način zacrtan krug politike prvog hrvatskog predsjednika koji se zalagao za svehrvatsku pomirbu između ustaša i partizana te njihove djece zbog koje nikada nije provedena lustracija pa su brojni pripadnici mrskih tajnih službi ostali djelovati u državnim tijelima i njima bliskim tvrtkama.