Doći iz Milana u Šibenik i otvoriti restoran s domaćom talijanskom spizom, do jučer bi zvučalo kao doći iz New Yorka u Slavonski Brod i otvoriti vegansku zalogajnicu s naglaskom na kvinoji. Ali jučer je davna prošlost. Luca i Gemma bili su dovoljno ludi i inspirirani da dođu prošle godine prvi put u Šibenik i u pet minuta shvate da tu žele živjeti. Pitanje je još jedino – kako preodgojiti domaće nepce u smjeru autentičnih raviola i tiramisua. Neće biti lako
Za razliku od ostalih gradova po Dalmaciji Šibenik barata ambivalentnom prednošću – još uvijek je neotkriven. I ako će ludo rasti u sljedećim sezonama, to definitivno neće biti zasluga lokalne političke žabokrečine kreirane u svrhu intimnih financijskih uspjeha, nego jednostavno zato što je to fizikalna nužnost. Nešto slično je skužilo i dvoje Talijana koji su posjetili grad prošloga ljeta i već u proljeće ove godine dofurali sa sobom svoje krpice, Mozzarelle, salame i paštu. Bili su prije toga i u Splitu, i u Dubrovniku, i u Zadru, ali kažu, tamo je sve već turistički okupirano. Ne samo to, u Šibeniku, baš kao i u ostatku Hrvatske, nemamo pojma o pizzi i tjestenini: 'Nisam sreo nikoga da radi ovo što mi radimo. Ručno rađenu tjesteninu kakva se radi po domovima u Italiji. Čak je i kod nas u Italiji teško naići na domaću kuhinju po restoranima. Ovdje su pizze katastrofalne. Kakav to sir stavljaju? Na pizzu ide Mozzarella i točka.'
Restoran 'Stari Šibenik' u sporednoj ulici koja vodi na šibensku Kalelargu postao je novi dom Luce Colombo i Gemme Brizio. Otkad su došli u četvrtom mjesecu, imali su dva slobodna dana. Htio bih da im trud nije uzaludan, ali ima jedan problem s Krešimirovim gradom. Nitko ne ide po restoranima. Kaže Luca da mu je najveći kompliment kada vidi da tih par lokalnih ljudi dolazi ponovno. Ali dolazi i zima. Htjeli bi Talijani organizirati neki takeaway po niskim cijenama... ali kako stvari stoje u 2016., stajale su i 1916. To će reći, jede se doma. Najbolje kod matere, može i kod babe ako mora.
Nema tu talijanskih neuništivih navika ispijanja aperitiva prije ručka ili izlaska na večeru. Luca je pokušao organizirati i glazbu. Meh... reakcija nula. No ako mi nismo ništa naučili od Talijana, naučili su njih dvoje od nas: 'Opušteniji smo nego kad smo došli. U Italiji se živi pod velikim stresom. Ovdje je sve 'nema problema'.' Još bolje, Hrvati gaze prekomorske susjede u pitanju identiteta i osjećaju državnosti. Priznajem da nisam do kraja svjestan važnosti istih, pa im prepuštam riječ: 'Jako mi se sviđa što se Hrvati ponašaju zaštitnički prema svojoj zemlji. Sviđa mi se što nema puno stranaca u smislu da svatko može doći i raditi što ga volja. Talijani su na liniji manjeg otpora, izgubili su svoj identitet. Nemamo više slobode kretanja. Toga u Hrvatskoj još nema.'
Luca je neko vrijeme živio u Španjolskoj. Nakon obiteljskog biznisa s kozmetikom, bacio se na kuhanje. Španjolci te nikada neće prihvatiti u svoju grupu, kaže, a ovdje te odmah prihvate ako se dobro ponašaš. To mu se jako sviđa iako ne govori hrvatski, a i engleski mu baš ne klizi niz jezik. A i Šibenik mu nije baš frend po tom pitanju. Raspitao se u školi stranih jezika i ne postoji nitko tko podučava hrvatski ili engleski preko talijanskog. Ništa čudno da mu ne preostaje ništa drugo nego mijesiti raviole i peći torte od jabuka. Grad bi mogao poraditi na sebi i s onu stranu jezika: 'Plaže bi trebale biti malo više opremljene, više mjesta navečer za izlaske. Jer ako nema zabave, onda se turizam svodi na dva, tri dana u kojima ljudi obiđu nacionalni park Krka, centar, tvrđave i odu dalje. Gledao sam ovoga ljeta grupe mladih Engleza koje bi lunjale gradom i ne bi znali gdje da idu. Trebalo bi biti malo veselije u centru.'
Grupe mladih Engleza su vjerojatno bile ekipe koje su popušile provod na Obonjanu zbog odgođenog početka, ali isto pitanje postavljaju svi, turisti ili ne, koji nisu zakljucali već u ponoć. Nego, Luca osim tjestenine miješa i kozmetičke preparate. Šamponi, balzami, kreme za tijelo i ruke, ma svašta. Šibenik će uskoro dobiti priliku testirati njegove izume kroz prodaju od vrata do vrata, a s obzirom na samoljubivi potencijal šibenske špice, možda i okrene dobar biznis. To sam ja rekao. Ono što je on rekao jest da mu se sviđa što se ljudi u Šibeniku oblače obično i neopterećeno: 'Nema opsesije da moraš biti odjeven u marke. Ali, da se razumijemo, talijanski stil se ne dira. Doduše, za njega treba love.'
Bilo bi kul da Luca i Gemma naprave konkurenciju pekarskoj žalosti od pizze i konfekcijskoj tjestenini, ali u Hrvata nema para. Znaju i oni. Ideja im je da spuste cijene za takeaway i vansezonski meni. Ali onda ih još čeka psihološki rat sa Šibenčanima. Naručiti nešto s menija je direktni udarac svemu što ti je mater skuvala.
