Prema riječima Ante Pavića, direktora Zagrebačkih otpadnih voda, tvrtke u 97-postotnom vlasništvu njemačkog RWE AG-a i austrijskog EVN AG-a, na plohama pored postrojenja je pohranjeno 270.000 tona mulja i, ukoliko se u roku dvije godine ne pronađe nova lokacija za njegovo zbrinjavanje ili sagradi spalionica, dovest će se u pitanje rad pročistača.

'Mulj je trenutno najveći problem. Godišnje se proizvede oko 80 tisuća tona i, ukoliko se to pitanje ne riješi, postoji objektivna mogućnost da pročistač stane s radom jer mulj nećemo imati gdje odlagati. Vjerujem da se to neće dogoditi i da će Grad i država to riješiti gradnjom spalionice, što je, prema mom mišljenju, najbolje rješenje, iako postoje i ideje da bi se dio mulja mogao koristiti kao gnojivo. No, treba imati u vidu da se u njemu nalazi oko deset posto teških metala', kazao je Pavić.

Gašenje pročistača značilo bi povratak na staro, odnosno odlazak fekalija u Savu. Da je mulj najveći problem, slažu se i ministrica zaštite okoliša Mirela Holy i gradonačelnik Milan Bandić koji također kao rješenje gorućeg pitanja vidi u gradnji postrojenja za termičku obradu.

'Dva su rješenja za mulj. Ili da gradimo spalionicu ili da ga izvozimo, plaćamo po kubiku i palimo negdje u inozemstvu. Predložit ću Skupštini termičku obradu kako ne bismo dva puta plaćali. Pokušat ćemo iz fondova EU-a povući dio novca za gradnju spalionice kako bi njezina gradnja što manje stajala građane', kazao je Bandić.

Iako bi bilo logično očekivati da je financijski dio priče o mulju vodi ZOV, koji ima koncesiju na pročistač do 2028. godine jer on je nusprodukt nečega što proizlazi nakon prerade, tome nije tako.

Naime, novac za mulj, prema ugovoru koji je Grad potpisao sa ZOV-om, pao je na teret poreznih obveznika iako ZOV godišnje za pročišćavanje voda dobije oko 410 milijuna kuna, od čega se nešto više od polovice prikupi direktno od građana kroz račune za vodu, dok razliku, što je oko 150 milijuna kuna godišnje, pokriva Grad.

Podsjetimo, osnovni ugovor o koncesiji sa ZOV-om potpisala je 2000. godine tadašnja gradonačelnica Marina Matulović Dropulić (HDZ). Njegova nepovoljnost je u tome da ZOV dobiva istu naknadu bez obzira koliko vode pročistio. Ako se novac ne prikupi od građana, dužan ga je platiti Zagreb iz proračuna.

Cijena pročistača bila je dogovorena na 180 milijuna eura, ali je do konca 2010. godine, za mandata Milana Bandića, odobreno dodatnih radova u vrijednosti 98 milijuna eura. Dodatnim radovima i potpisanim ugovorima bavio se i DORH, ali čini se da se na tome i stalo.

Na brojne nelogičnosti i netransparentnost ugovaranja dodatnih radova godinama je upozoravala Državna revizija, a posebno poglavlje u izvještaju za 2010. u njoj zauzeo je mulj.

Naime, prema ugovoru između ZOV-a i Grada, privremeno odlagalište za mulj bio je dužan osigurati Grad i ugovoreno je da ono bude na prostoru pročistača.

S obzirom na to da Grad nije osigurao odlagalište, odobrena je varijacija za izgradnju dodatnog odlagališta mulja za prihvat 198.300 m3 mulja u vrijednosti 8.413.172,27 eura do 2013. Obračun naknade započeo je u siječnju 2011. godine, a mjesečna naknada utvrđena je u iznosu 55.515 eura, a jednokratna naknada za razdoblje od lipnja 2006. do siječnja 2011. obračunata je u iznosu 22.701.786,00 kn.

U svom nalazu revizija navodi da se na ovaj način ponovno privremeno riješilo pitanje odlaganja mulja.

'S obzirom na to da se radi o značajnoj vrijednosti naknade, velikim količinama mulja te da će s privremenog odlagališta trebati ukloniti mulj, Grad treba poduzeti radnje kako bi se iznašlo trajno rješenje za odlaganje mulja te smanjili rashodi vezano uz odlaganje mulja', stoji u izvješću Državne revizije.

Upitan kako to da financijski teret brige o mulju nije pao na ZOV, Pavić odgovara kako su oni samo potpisali ugovor koji im je dao Grad. Kada smo isto upitali gradonačelnika Bandića, odgovorio je: 'Da nismo napravili mehaničku i biološku obradu otpadnih voda, danas ne bismo ni govorili o mulju. Treba napraviti termičku obradu otpada', zaključio je Bandić.