Ne znam otkud ta fama oko Zagreba ljeti. Nekome se očito pregrijala PR mašina. Sori, ljudi, ali došao sam jučer s mora i u ponoć sam u užem centru izbrojao 50 ljudi. Brijem da ih je više bilo u birtiji u predgrađu Karlovca. Ništa, dođem doma, na stolu je frend ostavio dvije tiskovine za zagrebačko ljeto 2016. Na jednoj naslovnici piše 'Whole town is a dance floor', na drugoj je vesela slika s INmusica. Konkretno, Zagreb Times i Zagreb in your pocket

Listam i ne vjerujem. Ovo izgleda bolje od njujorškog menija u petak navečer. Dakle, u Zagrebu se svakoga dana može raditi barem dvadeset stvari, ići na trideset mjesta i doživjeti još toliko čudesa. Recimo, što ne bih uzeo gradski bicikl na nekom od punktova i prejahao grad po biciklističkoj stazi? To je jedan od savjeta. Čitam i pokušavam se sjetiti gdje su to biciklističke staze po gradu. Ruta Zeleni val gore-dolje? Hm... odlično. Iznajmi bike za 100 kuna dnevno i izbroji koliko se fasada raspada po užem centru. Treba staviti u ponudu za sljedeće ljeto. Tko izbroji sve natpise 'oprez, pada žbuka', dobije besplatno ciglu koja je jučer pala s krova. S potpisom gradonačelnika, jasno.

Pa što onda ne skoknuti do Maksimira? Park se opisuje kao idealno utočište Zagrepčana. Da? Milijunsko pitanje - koliko je od nas stvarno otišlo u Maksimir s dekicom i napravilo mini piknik? 24-karatni savjet je definitivno i odlazak na otvorene bazene. Mladost, Šalata. Brutalno. Šansa da će random backpacker iz Europe tamo sresti svojeg zagrebačkog ekvivalenta ravne su mogućnosti da ga otmu vanzemaljci. Koji su očito sastavljali ove marketinške umotvorine. Ova je još žešća: 'Zarobljen si u gradu i ne možeš doći do mora? Bez straha. Ima obilje mogućnosti za kupanje na otvorenom. Prvo što nam pada na pamet su jezera Jarun ili Bundek, gdje te šljunčane plaže mogu uvjeriti da je to prava stvar.'

Ludo sam zavidan turistima u Zagrebu. Jer očito se kreću u nekom paralelnom svemiru u kojem metropola gori, svi su vani i zabavljaju se na najjače. Prevodim savjet od suhog zlata: 'Ako ste stigli u Zagreb u subotu ujutro, taman ste došli na vrijeme za špicu, mjesto gdje lokalci odlaze na kavu, presreću se i smiju se dok razgovaraju o proteklom tjednu, vrućim gradskim temama i ostalom. Sjedni na Cvjetni trg, naruči piće i osjeti kako Zagrepčani dišu.' Ha, ha. Ranit ću se vrećicom Cedevite.

Nego, da, turisti se po Zagrebu koncentrično vrte u radijusu od 500 metara, kao da su na pisti konc-logora. Znači, nema da mi ne ideš do katedrale, pa da mi ne briješ po Dolcu. I nemoj onda da te uhvatim kako ne ideš gore-dolje po Tkalči, pa preko Krvavog mosta do Kamenitih vrata. Kad si već tamo, ima da mi odradiš fino Markov trg, spustiš se uspinjačom, šopingiraš po Ilici do Frankopanske i meditiraš na Manduševcu. Al', OK, valjda je to dio retardiranog prokletstva sadržanog u sintagmi 'biti turist'. To će reći – držati te u balonu fikcije dokle god ti šuška u džepovima. Ajde, ipak sam saznao za znakovitu činjenicu da su lusteri iz katedrale nekad visili u kasinu Las Vegasa. Mene samo ždere to zašto nikome ne padne na pamet profurati te dezorijentirane nakupine keša na dvije noge po, na primjer, Dugavama. Ili ih odvesti na neki kvartovski zapljuvani burek u Dubravu. Ili ih zarakijati u Krivom putu. Da ne govorimo o tome kako bi netko mogao dignuti ozbiljnu lovu na ideji da fura turiste po fontanama i uvede ih u suvremenu povijest grada.

Prodajemo nabrijanu, fotošopiranu, fantomsku sliku Zagreba. Prošlost koju više nitko ni zna ni konzumira. Poput mitskih paprenjaka, smokvenjaka, muštaćona – za ove prvi put čujem – a koji se savjetuju kao idealni suveniri iz Agrama. Paprenjak sam prvi i zadnji put držao u rukama i pojeo na nebu između Zagreba i Berlina, u sklopu bljutavog avionskog gableca, negdje nad austrijskim Alpama. Toliko je reprezentativan za život Zagreba. Ili, hej, kišobran iz Šestina! Standardan aksesoar iz predsoblja. Što ne?

A tek noćni život. Stari... samoubijamo iz zasjede. Hoćeš Johann Franck, hoćeš Pepper, hoćeš La Bodegu, Swanky, Tkalča je na nogama, History, Funk, ma brutala na jedanaest. I onda se prošećeš po Cvjetnom u pola jedan ujutro i sretneš pet pijanih frajera u pustoši kako te žicaju za jedinu ključnu informaciju ZG noćnog ludila – gdje je Alcatraz? Mjesto koje spominje tek jedan od turističkih biltena, i to u neznatne tri rečenice, a bez kojega bi nam noćna scena – pogotovo ljeti, kada nitko normalan ne ide u zatvorene klubove gore nabrojane - parirala stanju na cestama u tri ujutro u Bedekovčini. I ne, Alcatraz ne barata 'toplom atmosferom i nasmiješenim ljudima'. Autor paragrafa je očito netom prije slušao 'Zeku i potočić'. Alcatraz je grotlo kaosa u kojem se polomljeni tipovi krevelje okolo, cure snebivaju i nezaustavljivo gube nadu da će ikad upoznati nekog normalnog, a svi zajedno tonu u etanolsku noć vođeni sirovim strastima, slomljenim iluzijama, ispadima frustracije i traumama iz djetinjstva. Sve u svemu, sjajno mjesto. Bez ironije.

A sad... što sam htio reći. Da. Izdavači su genijalno odradili posao. Zagreb gori na papiru. Gori na engleskom. Sve to izgleda turbo i seksi. Ali usud turista koji se odlučio odraditi sve po turističkim instrukcijama je tragičan. Kamo god da dođe, srest će u najboljem slučaju iste takve turiste koji su popušili foru. U najgorem, srest će samog sebe. Što je, priznat ćemo, prilično napredan način putovanja.

Da se razumijemo, bilo bi superkul da Zagrepčani iščitaju vlastite turističke biltene, mrdnu guzice i rade sve što Jing Hoo iz Južne Koreje radi kad se iskrca na Trgu. Ali malo sutra. Lokalci vole hengati po doma, peći kolače, gledati serije i snatriti o karijeri u nekom irskom selu. Ili ćemo postati turisti u vlastitom gradu ili nam treba doći milijun turista mjesečno. Sve drugo je mazanje očiju. Sirom i vrhnjem, jasno.