Pandemija koronavirusa proširila se svijetom i svom silinom udarila Sjedinjene Američke Države. Najgore je dakako u New Yorku, no pošteđeni nisu ostali ni drugi dijelovi zemlje. Eto, u saveznoj državi Ohio broj oboljelih u nedjelju je prešao 4000, a brojka umrlih premašila je stotinu; u nedjelju ih je bilo 119, da budemo precizni. Brojke i dalje nezaustavljivo rastu.

Kako su se tamošnje bolnice pripremile za pandemiju i kako se ovih dana živi u Clevelandu, pitamo Filipa Blaževića, Zagrepčanina koji je još osamdesetih godina otišao u Ameriku i sad radi kao medicinski tehničar u tamošnjoj bolnici Cleveland Clinic, koju uspješno vodi također Zagrepčanin Tomislav Mihaljević. No to je tek jedan od razloga zašto razgovaramo s njime. Naime u slobodno vrijeme, dok ne ratuje s virusima i bakterijama, on izrađuje ručne satove vrhunske kvalitete.

'Isto nam je kao u Zagrebu', kaže Filip. 'Sve je zatvoreno, tj. ništa ne radi.'

Njegova smjena u laboratoriju počinje u 6.30 i radi do 15 sati. Ostaje mu tako dovoljno vremena da se posveti urarstvu, ali ovih dana nikome nije do luksuza, a vrijeme ionako kao da stoji.

'Satovi se ne prodaju, zapravo sve stoji', opisuje situaciju Filip. Nedavno je došlo i do potresa na burzi pa su mnogi mirovinski fondovi ostali bez prihoda, a budući umirovljenici bez mirovina.

'I ja sam izgubio dio novca. Ostalo sam podigao i trenutno ništa ne gubim, niti zarađujem', kaže Filip, ali još uvijek dobro živi jer ima stalan posao. Puno posla. Njegov laboratorij danonoćno radi u tri smjene. U njemu tragaju za 18 virusa i četiri bakterije.

'Prvih dana bila je ludnica; ljudi su stizali sa svih strana, pred bolnicom su bile kolone automobila u kojima bi ih testirali', kaže Filip. Drive in testiranje tamo se dakle radilo od prvog dana. 'Bili su preplašeni, zabrinuti za svoje živote, mada nisu imali nikakve simptome, ništa.'

Testirati se sad mogu samo oni koji imaju simptome i liječničku uputnicu.

'Nema više puno ljudi ispred klinike', kaže Filip. 'To je dobro, ali s druge strane sad nam dolaze uglavnom pozitivni na koronavirus.'

Ohio i Cleveland trenutno se dobro drže, brojke još uvijek nisu alarmantne i stvari su pod kontrolom. Velike zasluge za to Filip pripisuje guverneru Mikeu DeWineu jer je, kaže, napravio dobar posao i uveo potrebne mjere dva tjedna prije drugih.

'Zatvorite sve - naredio je', objašnjava Filip. 'Kritizirali su ga, ali sad se vidi da je bio u pravu.'

Poput našeg stožera Civilne zaštite, guverner Ohioja svaki dan održava presice. Naredio je i da se sva testiranja na koronavirus moraju sliti u glavne bolnice. Sama pretraga traje oko 45 minuta; uzorci moraju čekati na red, no sve je gotovo još isti dan. Kod privatnika se čeka i po sedam dana, kaže Filip.

'Očekujemo sve više testiranja. Trenutno radimo na dva sustava, a treći nam dolazi za nekoliko dana', objašnjava Filip. 'Ohio i nema previše pozitivnih, većina pozitivnih uzoraka stiže nam iz drugih saveznih država. Tako barem pokazuju nalazi.'

Filip je u Ameriku stigao još 1984. Taman nakon što je u dahu pročitao istoimenu Orwellovu knjigu. Ako njega pitate, Amerika se potpuno promijenila otkako je u nju došao iz Zagreba kao 21-godišnjak.

'Toliko regulacije, šefova na sve strane. Više je onih koji se prešetavaju nego onih koji rade', kaže Filip, tragajući za pravim riječima. Više od tri desetljeća boravka u Americi ostavilo je traga na njemu. On već dugo razmišlja na engleskom pa si prevodi riječi na zagrebački. 'Velim im da žive u komunizmu, a oni se čude. Onda me podrže svi ti brojni Rumunji i drugi ljudi pristigli s Istoka, koji im kažu isto što i ja. Previše je kuhara u kuhinji, kaže ovdašnja poslovica.'

U Hrvatsku rijetko svrati. Kad je odlazio, sjeća se, bile su nestašice benzina i auto je gurao do crpke. No kad je posljednji put došao, prije tri godine, obišao je Zagreb, Opatiju, Split i Dubrovnik.

'Hoteli su puno bolji nego u Americi, luksuzni, pa putovi, tuneli kroz Gorski kotar do mora... Tako to barem nama izgleda koji dođemo turistički...'

U Zagrebu je ipak svaki dan. Sjedne za računalo, upali Google Maps pa krene u šetnju, Trešnjevkom do Trga, po Gornjem gradu i okolnim ulicama, obilazeći mjesta na koja je nekad zalazio.

Filip je oduvijek volio raditi pa si je u Clevelandu sazidao kuću na dvije etaže, s roštiljem i glazbom koju je provukao kroz zidove; zasadio je i dvije lipe ispod kojih se igraju tri njegova jazavčara. Djeca su mu već odrasla: kći je odvjetnica u Chicagu, a sin je u zračnim snagama, stacioniran u Njemačkoj. U karanteni je jer svako malo nekog dohvati koronavirus.

Roker u duši, Filip je, kaže, postao i 'metalac'. Naime prije nekoliko godina ugradio si je umjetni kuk, što mu je bila najbolja odluka u životu, ističe. Sad opet može igrati nogomet i ići na skijanje.

Filip je želio biti urar još otkako mu je tata kao malom darovao prvi sat, rusku Raketu. Fascinirali su ga mehanika i funkcionalnost pa je stalno prčkao po nečemu. Skidao je kotače s koturaljki i izrađivao drezine od dijelova koje bi pokupio iz tvorničkog kruga Rade Končara, pored kojeg je odrastao. Sastavljao je i rastavljao bicikle, motore, automobile, slagao namještaj, da bi se nakon posjeta sajmu kolekcionara satova na Floridi vratio prvoj ljubavi. Ovaj put kao urar.

Prve satove napravio je od 18-karatnog zlata i srebra, s remenjem od krokodilske i nojeve kože. Onda su stigle i kutije od crnog oraha, obložene svilom i satenom. Ideja je slijedila ideju pa su tako nastali i satovi od nemagnetizirajućeg nehrđajućeg čelika, kronometri, automatici, muški, ženski, svaki uz jamstvo, s papirima koji dokazuju njihovu autentičnost.

Hobi je izrastao u pravi posao, da bi sad sve stalo. Nitko ništa ne kupuje, svi su u strahu i pitaju se što će biti sutra. Njegova je sreća u nesreći to da posla u bolnici sad ima i preko glave. A satovi? Mada nam se sad čini da vrijeme stoji, ali ljudi će jednom, kad sve ovo prođe, opet zatrebati satove da se znaju snaći. Filipova ih kolekcija čeka.