Nakon hrvatske odluke o ulasku u Europsku uniju u siječnju, Srbija je sada također dobila status kandidata. To joj je nagrada za kompromis s Kosovom, koji je posredovan od EU-a, pri čemu će uz Kosovo ubuduće stajati zvjezdica na međunarodnim i regionalnim sastancima kako bi se naglasio sporni status odcijepljene pokrajine. To ostavlja budućnost Kosova još uvijek u neredu, pogotovo jer je sve što je ovoj mladoj državi bilo ponuđeno od EU-a za sporazum sa Srbijom bila 'studija izvedivosti' integracije. Pitanje je zašto EU želi pripojiti balkanske države, s obzirom na nevolje koje ima s Grčkom? Ili se bolje pitati zašto bi se bilo koja zemlja željela pridružiti europskom projektu, koji je i sam u neredu, piše Foreign Policy
Odgovor je jednostavan: iz očaja. EU želi dokazati da je još uvijek nekome atraktivna, a balkanske zemlje na članice EU-a gledaju kao na bogatije i stabilnije od sebe, koje će dio svog bogatstva i stabilnosti prenijeti na njih. Činjenica je da je Europskoj uniji u ovom trenutku potrebna dobra vijest. Već se mjesecima sve vrti samo oko krize eurozone i nesposobnosti europskih čelnika da pronađu rješenje. Priče o dezintegraciji Unije i njezinu raspadu ne jenjavaju unatoč tome što EU čelnici misle da su pronašli rješenje za krizu i da će se s vremenom sve zaboraviti. No nije baš tako jednostavno. Američki Foreign Policy napravio je opsežnu analizu u kojoj je pobrojao najveće nedostatke EU-a.
'Nezavisna' Škotska
Osim navedenog slučaja sa Srbijom i Kosovom, postoji još jedan neobičan slučaj članstva u EU, a to je Škotska. Premijer Alex Salmond obećao je referendum o neovisnosti Škotske unutar EU-a. To je, naravno, kontradikcija u smislu da će Škotska postati zasebna pokrajina, a ne istinski neovisna država. Salmond pretpostavlja da neovisna Škotska neće trebati podnijeti zahtjev za članstvo, jer je već u EU kao dio Ujedinjenog Kraljevstva.
Istina, Salmond sada kaže kako želi zadržati funtu kao valutu Škotske, a ne (kao do nedavno) euro. Međutim, što god on odabere, njegova 'nezavisna' Škotska će i dalje imati kamatne stope utvrđene u inozemnoj banci (Bank of England u Londonu ili Europske središnje banke u Frankfurtu) te će ovisiti o Bruxellesu za gotovo svaku političku odluku (EU generira 84 posto domaćeg zakonodavstva u Njemačkoj, prema Federalnom ministarstvu pravde).
Skupa, ali neučinkovita
Površno gledano, čini se da je EU napravio velik napredak od 1957. i Rimskih ugovora. Gotovo svaki aspekt politike sada određuju birokrati u Bruxellesu u kombinaciji s Europskim vijećem i Europskim parlamentom. EU čak ima svoju vlastitu vanjsku politiku i bori se za stvaranje savezne policije i obavještajne službe. Nije ni čudo da time impresionira Arape i Afrikanace, čija ih borba za jedinstvo, relativno govoreći, nije dovela nigdje, piše Foreign Policy.
Problem je, međutim, u tome da je EU kao cjelina u apsolutnom i relativnom demografskom, gospodarskom i tehnološkom padu, a njezine glavne politike - ribarstvo, poljoprivreda te monetarna politika - nisu uspjele.
Govoreći o vanjskoj i sigurnosnoj politici, to je međunarodna šala. To što se EU oslanja na 'soft power' jest zato što nema izbora. Britanska barunica Catherine Ashton, prozvana je najviše plaćenom političarkom na svijetu, ali ona ostaje anonimna i nema utjecaja na svjetske događaje bilo koje vrste. Njezin položaj sažima sve što je krivo u EU - skupa, ali neučinkovita, piše FP.
Temeljni problem s EU-om jest taj da ljudi u Europi nemaju vjeru u nju, njezine institucije i ne identificiraju s njom. Članovi parlamenta su nepoznati široj javnosti i prezreni kao oportunisti koji samo žele dobro zaraditi, ostvariti beneficije i mirovine. Odaziv birača na parlamentarnim izborima niska je i opada, što odražava općeprihvaćeno uvjerenje među građanima EU da ih Unija ne štiti i da ne zastupa njihove interese.
'Kada si u Rimu, ponašaj se kao Nijemac'
EU ne vjeruje u britansku izreku 'Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin'. Umjesto toga, njezina je politika: 'Kada si u Rimu, ponašaj se kao Nijemac.' Službeni njemački stav sažet je u redovitim izljevima bijesa njemačkih političara i njemačkih medija kad neka država članica Europske unije želi na referendumu odlučiti o nekoj inicijativi iz Bruxellesa.
Snaga se oduzima s periferije prema centraliziranim elitama. Ali te elite ne uspijevaju. Ključna politika EU-a - monetarna politika - katastrofalna je. Jednostavna je činjenica da ne možete imati uspješnu monetarnu uniju bez političke i fiskalne unije, s novčanim transferima između bogatih i siromašnih koje su ozakonile demokratske institucije. (U valuti zajednice različitih zemalja, gdje su promjene kamata i tečaja zabranjene za članove, slabije ekonomije nemaju sredstva da se natječu s jačim ako ne postoji pravni aranžman za demokratski dogovor među članicama da će jače ekonomije jamčiti za slabije ako upadnu u dugove), piše FP.
U EU, međutim, nema apetita za političku ili fiskalnu uniju ili za veće novčane transfere, naročito ne u Njemačkoj.
Ne čudi, stoga, što neki sada optužuju Nijemce za dominaciju.
Nakon grčke krize slični problemi se naziru u Irskoj, Portugalu i Španjolskoj.
Čelnici EU-a predvođeni Merkel i Sarkozyjem smatraju kako su našli rješenje za krizu: a to je novi europski fiskalni sporazum koji je potpisalo 25 od 27 članica. No postavlja se pitanje što će biti za godinu dana ako/kad europske zemlje budu predvodili neki drugu političari? Primjera radi, vjerojatni pobjednik predstojećih francuskih predsjedničkih izbora, François Hollande, obećao je da će raskinuti ugovor. Nitko ne zna tko će predvoditi vladu Grčke ili Italije za godinu dana. Čak i u slučaju Njemačke ispada da će kancelarki Angeli Merkel biti potrebna dvotrećinska većina u oba doma parlamenta - drugim riječima, potpora oporbenih stranaka, koje će tražiti ustupke.
