Svi se pritom slažu da pravosudne institucije i nadležna tijela moraju obaviti svoj posao i istražiti je li Šegon kršio zakon, jer bi pred njim svi trebali biti isti, ali smatraju da treba čuti i onaj 'pozitivni dio priče' o bivšem pomoćniku ministra financija. A on se, kažu, u hrvatskoj medijskoj javnosti vrlo rijetko čuje, piše DW

Da bi se shvatilo zašto su neki Velolučani mišljenja da bi Šegonu 'trebalo podignuti spomenik' treba poznavati priču o Veloj Luci i otići malo dalje od trenutka kada se u njoj pojavio Branko Šegon sa svojom obitelji i investicijama u lokalni turizam. Velu Luku većina Hrvata poznaje prije svega iz ljubavne pjesme lakih nota koja se rado pjeva po veselicama i činjenici da je ona rodno mjesto Olivera Dragojevića.
Otočić Ošjak koji se nazire u daljini je zaštitni znak Vele Luke, ovih dana je centru medijske pozornosti jedan drugi zaštitni znak tog mjesta - hotel Korkyra.

S preko 4.000 stanovnika, ovaj gradić ima svoj život i izvan turističke sezone. Njegovo prokletstvo, ali i blagoslov je činjenica da se nikada nije mogao odlučiti želi li biti turističko ili industrijsko mjesto - a jedno s drugim teško ide.

U doba komunizma je taj hibridni koncept još i funkcionirao: u centar za rehabilitaciju 'Kalos' dolazili su finski umirovljenici, u hostele koji su se tada zvali 'odmarališta' mladi iz bivše Jugoslavije i Njemačke, a brodogradilište 'Greben' zapošljavalo je više od 400 ljudi i gradilo velike i male brodove. U špici sezone se čovjek rivom morao probijati kroz masu ljudi, a turiste koji su trajektom dolazili u Velu Luku pozdravljale su na ulazu u mjesto tvornica ribljih konzervi i ambalaže.

Domovinski rat je Veloj Luci donio istu sudbinu kao i drugim mjestima na hrvatskim otocima. No, ni nakon rata se Vela Luka nije mogla odlučiti želi li biti industrijsko ili turističko mjesto - a zapravo više nije mogla biti ni jedno niti drugo. Hotele je trebalo obnoviti, modernizirati i preusmjeriti na drukčiju vrstu turizma, tvornice su se zatvorile, a 'Greben' je, poput većine hrvatskih brodogradilišta, bio i - ostao - na izdisaju.
Vela Luka je, umjesto da živne kao Hvar, Korčula ili Vis, godinama tapkala na mjestu, štoviše, nazadovala. U samom centru mjesta je nekada fini hotel 'Korkyra' zjapio godinama kao vječna 'bauštela' i umjesto turista udomljavao štakore i lokalne narkomane bolno podsjećajući na apatiju velolučkog turizma.

Nekada popularno gradsko kupalište pretvorilo se u sivu i praznu betonsku ruinu. Besperspektivnost i čemer su u Velu Luku donijeli i problem droge koji je svojedobno kulminirao uhićenjem lokalnog narko-bossa - tada se ovo mjesto zadnji put našlo u žarištu medijskog interesa.

A onda se negdje sredinom prošlog desetljeća u Veloj Luci pojavila obitelj Šegon. I to, štono bi se reklo, na mala vrata. Šegonovi, povezani s Velom Lukom preko supruge Branka Šegona koja potječe iz ovog korčulanskog mjesta, izgradili su apartman-hotel 'Vala', uzeli kafić 'Cesaricu' koju Velolučani zovu svojim 'dnevnim boravkom', a onda kupili i tvrtku 'Sun Corporation' koja je bila u posjedu hotela 'Korkyre' i koncesije na izletište Proizd, otočić na ulazu u velolučku uvalu koji je prije nekoliko godina izabran za plažu godine na Jadranu.

'Korkyra' je od mjesnog rugla postala hotel sa četiri zvjezdice, najbolji na otoku, jedini u mjestu koji je otvoren čitave godine i koji zapošljava 30-ak ljudi čitave godine, a zahvaljujući Šegonovima je i gradsko kupalište, za koje su dobili koncesiju od općine, zasjalo u novom sjaju.

Aktualni velolučki načelnik, SDP-ovac Tonko Gugić kaže: 'Mene ne zanima kako su Šegonovi zaradili svoj prvi milijun. Ja sam osobno od 90-ih godina bio protiv neoliberalizma koji je zavladao Hrvatskom, ali to je ono što su Hrvati htjeli, to su pravila igre i mi smo ih prihvatili. U tom smislu me ne zanima ni odakle Šegonu kapital koji ulaže u mjesto. Mogao bi to biti bijelac, crnac, Hrvat, Srbin, Šegon ili netko drugi, meni je važno da on bude korektan, a Šegon je to uvijek bio'.

Drago mu je, kaže, osobno, da je to baš Šegon jer on nije u Veloj Luci samo istresao novac, već su njegovi sinovi došli u Velu Luku da bi tamo živjeli i postali Velolučani. Sve projekte koje su Šegonovi realizirali u Veloj Luci učinili su to fer, korektno i s respektom prema mjestu, prirodi i okruženju, kaže načelnik Vele Luke. Kaže kako se po medijima povlače i krive informacije.

'Po novinama se tako boravišna naknada spominje kao dug Šegonove tvrtke općini, a oni su jedini tu naknadu za prošlu godinu u potpunosti platili', kaže Gugić koji ima samo riječi hvale za Šegona kao investitora u Veloj Luci. Šegon je, smatra velolučki načelnik, imao viziju napretka mjesta koja se poklapala s vizijom aktualne lokalne vlasti - Korkyra, kupalište, pa onda u skoroj budućnosti i marina koja bi donijela nova radna mjesta i perspektivu jednom otočkom mjestu koje je do sada nije imalo.

Gotovo iste stvari će reći i bivši načelnik Vele Luke, HDZ-ovac Boris Žuvela, koji je bio prvi čovjek mjesne vlasti od 2009. do 2013. - u razdoblju kada su Šegonovi širili svoje investicije u ovom korčulanskom mjestu. 'Šegon je bio jedini i pravi ozbiljan investitor u Veloj Luci', kaže Žuvela i naglašava kako je uvijek odlično surađivao s ovom obitelji.

Ali sveukupno gledajući stječe se dojam da je afera koja ga je stajala visokog položaja u samoj Veloj Luci povećala simpatije prema Branku Šegonu i njegovoj obitelji. Kao da su u zbrajanju i oduzmanju njihovih investicija Velolučani shvatili što je on značio za njihovo mjesto - i što bi za njega moglo značiti kada bi se povukao.

Tako će i lokalni bravar reći da je on 'na njegovoj strani' iako je svjestan da 'njemu sve te kredite ne bi bili dali', baš kao i švicarski umirovljenik koji se nastanio u Veloj Luci i inače vrlo kritično gleda na gospodarski kriminal u Hrvatskoj. Vlasnik privatne tvornice namještaja iz unutrašnjosti zemlje Borislav Tadić, koji je Velu Luku izabrao kao svoj drugi dom, smatra da bi se Velolučani trebali organizirati i na neki način iskazati solidarnost Šegonu.

I Velolučani su, kao i velika većina Hrvata ogorčeni, ozlojeđeni i zasićeni korupcijskim aferama koje izlaze na vidjelo kao gljive poslije kiše i željni da se zemlja očisti od gospodarskog kriminala, ali većina vjeruje da Šegon nije pravo mjesto za 'treniranje strogoće'. Sigurno i zato jer se Šegon mnogima učinio kao tračak svjetla na kraju dugog mračnog tunela otočke besperspektivnosti i što žele vjerovati da su investicije u Velu Luku 'čiste'. A i oni koji ne vjeruju u to i koji su mišljenja da su iza 'slučaja Šegon' mutna posla pomislit će, ako ne i glasno reći, kao poduzetnik s početka našeg teksta: 'Bilo bi bolje da se sve ovo dogodilo malo kasnije, pa da je Vela Luka dobila još i marinu.'