Povijesna pobjeda poprilično je izlizana medijska sintagma, no u slučaju novog sastava francuskog Senata ima i pokriće. Naime, socijalisti od 1958. godine nisu imali većinu u Senatu, a prema novim izborima čiji su rezultati pristigli u nedjelju, oporba, u kojoj su uz socijaliste i ekolozi te Komunistička stranka, raspolaže apsolutnom većinom.

Izbori za Senat, gornji dom parlamenta, rijetko doduše uživaju u medijskoj pažnji poput regionalnih ili parlamentarnih izbora. Iako Senat potvrđuje zakone, on zapravo ne može direktno utjecati na rad vlade, a bitniju ulogu može odigrati jedino u slučaju ustavnih promjena.

No u svijetlu fragilne predizborne političke klime u Francuskoj pred predsjedničke izbore 2012. obrat u Senatu čita se kao nedvojbeni politički signal koji bi mogao imati brojne reperkusije.

Dok vladajuća stranka UMP drži većinu u Nacionalnoj skupštini, a oporbena ljevica Senat, moguće je spekulirati o strateškom natezanju između institucija, u kojem bi Senat teoretski mogao itekako odugovlačiti sa zakonskim aktima. No novonastalu situaciju valja prije svega promatrati kao indikator promjene političkog kursa.

Ovisno o kutu gledišta, on se može smatrati kao progresivno jačanje ljevice (kao i na primjeru regionalnih izbora) ili pak kao rastuća kriza unutar UMP-a.

Dok se govori kako je za povijesni gubitak prevlasti desnice u Senatu prije svega odgovorna loše provedena teritorijalna reforma iz 2008. (a upravo iz manjih sredina i dolazi većina glasača za Senat), većina reakcija smatra promjenu u Senatu uvertirom za izbore za predsjednika iduće godine.

Stoga se konkretnije političke posljedice teško mogu očekivati u skorašnje vrijeme, no radi se o bitnoj 'simboličkoj sankciji desnice', kako ju je prozvao Nicolas Demorand u Libérationu. Lijevo nastrojeni komentatori nisu se, u svjetlu UMP-ovog posljednjeg izbornog poraza i Sarkozyeve kandidature, libili izjaviti: 'Kralj je gol… ali je uvjeren u svoju pobjedu 2012.

Naime, Sarkozyjeva strategija hiper-predsjednika, koji se oslanjao na snažnu medijsku podršku te na lako pamtljive parole o sigurnosti i marljivosti, nije se kroz posljednje četiri godine pokazala odveć efikasnom. Unatoč najavama kako će bitno omekšati svoju taktiku za nadolazeće izbore, rast nezaposlenosti, koji se redovito pojavljuje kao glavni razlog nezadovoljstva biračkog tijela ne garantira mu nikakvo poboljšanje rejtinga.'

Pitanja o utjecaju na predsjedničke izbore nameću se zapravo veoma logično. Iako vladajuća stranka UMP nastoji pod svaku cijenu relativizirati poraz u Senatu te, prema prvim reakcijama, čak i ozbiljno razmatra da predsjedništvo senata ostane u njenim redovima. No realno gledajući, mnogo veće šanse ima Jean-Pierre Bel, predsjednik grupe socijalista u Senatu.

Ne iznenađuje nimalo da socijalisti, koja trenutno barataju trolistom kandidata Aubry-Hollande-Royal za predsjedničke izbore vide u većini u Senatu jasnu šansu za nadolazeće izbore. A nakon gubitka na regionalnim izborima, a potom i na izborima za Senat, pred vladajućom strankom, koja zasad ne najavljuje drugu kandidaturu osim one Nicolasa Sarkozyja, najavljuje se poprilično konfuzni period u kojem se otvara prostor za previranja i preispitivanja zbog izgubljenih izbora.

No ostaje za vidjeti hoće li socijalisti, notorni po manjku kohezije, znati kapitalizirati prednost koju bi im većina u Senatu mogla prije svega simbolički osigurati pred velikom utrkom u 2012.