Hrvatski oslobodilački pokret je organizacija koju je osnovao poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić u Argentini 1956., kao formalnog nasljednika Hrvatskog ustaškog pokreta, Hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske stranke prava. Prema Boži Vukušiću, publicistu i jednom od ključnih svjedoka na suđenju čelnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, cilj HOP-a bio je 'polučenje potpune slobode hrvatskog naroda i ponovna uspostava NDH na cijelom njegovom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora'. U tu svrhu proustaška emigracija u okviru HOP-a razgranala je svoje djelovanje od Australije, preko zapadne Europe, do Kanade, a list 'Nezavisna Država Hrvatska' bio je samo jedna od njihovih tiskovina. 

Povjesničar Dragan Markovina kaže da HOP nije imao prostora za djelovanje na prostoru bivše Jugoslavije, pa su pokušali s raznim terorističkim napadima, od napada na veleposlanstva Jugoslavije do famoznog ispada Bugojanske skupine.

'Naprosto, taj pokret živio je u nekoj vrsti utopije da je moguće obnoviti ustašku državu i u zabludi da je ta njihova ideologija valjana, vrijedna i da je treba na neki način rehabilitirati. Jedna strana medalje je to djelovanje u emigraciji, a druga strana medalje je dolazak Srećka Pšeničnika, Pavelićevog zeta, u novonastalu Hrvatsku, kada se ta platforma pokušava instalirati u državu nakon 90-ih. Iako je HOP cijelo vrijeme ostao marginalna skupina, i danas je puno više marginalna nego što je bila početkom 90-ih, mada i tada nije imala nikakav veći utjecaj, temeljni problem je da se to s jedne strane od oficijelnih vlasti toleriralo, a donekle i poticalo', kazuje Markovina, naglašavajući da iza licemjernog odnosa prema ustaškom pokretu i cijeloj toj ideologiji stoji nekoliko vjerojatnih razloga koji se međusobno ne isključuju: pomirba u režiji bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, potreba za novčanim donacijama, politička uvjerenja i potrebe obrane zemlje.

'Imamo realan problem buđenja neoustaške desnice u Hrvatskoj'

'Činjenica jest da je takav dobrohotan odnos HDZ-ove vlasti u 90-ima prema ustaškoj emigraciji omogućio da se ona uopće djelomično vrati u Hrvatsku i da propagira te svoje ideje. Taj njihov časopis, u kojemu se pisalo kojekakvih groznih stvari, izlazio je legalno, bio je na trafikama, na isti način na koji je izlazio i onaj famozni 'Hrvatski vjesnik' Zvonimira Šekulina, također izrazito problematična tiskovina. Problem je u tome što neki krugovi u Hrvatskoj od te ideologije očito nikada nisu odustali, samo je provode nekim ublaženijim rječnikom, kao i što taj tip političke organizacije još uvijek postoji, mada je marginalan', upozorava Markovina.

HOP je, inače, zaveden u Registar političkih stranaka u Hrvatskoj pod rednim brojem 68. Datum upisa je 18. veljače 1992., a za razliku od većine stranaka s popisa koje su se u međuvremenu ugasile, HOP ima status aktivne stranke. Kao predsjednik 'osloboditelja' upisan je Mirko Brekalo, a dopredsjednici su Branko Dilberović i Ivan Patrun. Stranka je registrirana na adresi Ulica Augusta Šenoe 27 u Zagrebu dok je u telefonskom imeniku HOP registriran i na adresi Nova cesta 89a. Priloženi telefonski broj se ne koristi.

'Kad sve to skupa ogolimo, imamo tri problema: prvi je to što je ministar kulture uopće bio dio te priče, drugi je taj što je lagao da nije bio dio toga - jer je očito, ako se navodi u impresumu njihovog časopisa i ispod nekih slika kao mladi HOP-ovac, da je bio član i ne vidim zašto bismo mu vjerovali na riječ u odnosu na ono što je zapisano - dok je treći problem to što je taj svjetonazor očito konstanta djelovanja ministra Hasanbegovića. Dakle ne radi se o nekakvoj mladenačkoj zabludi i njegovom naknadnom skretanju prema nekoj civiliziranijoj političkoj opciji, nego o tome da on, uz ponešto ublažen rječnik i retoriku, zapravo još uvijek šalje iste poruke koje je slao i tada', napominje Markovina. U jednu ruku možda je i dobro što su otkriveni stari tekstovi aktualnog ministra, ocjenjuje povjesničar jer će širu javnost, koju to ne zanima ili o tome nije imala pojma, ipak suočiti s tim da imamo realan problem buđenja neoustaške desnice u Hrvatskoj i da ga više ne možemo gurati pod tepih.

'Hasanbegović naprosto opet laže'

Upitan kako u tom kontekstu komentira nikad razjašnjeno ubojstvo Ante Paradžika, dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga, Markovina kaže da je odnos Franje Tuđmana i cijelog HDZ-a bio duboko licemjeran.

'S jedne strane, potpuno sam uvjeren da bi Hrvatska, na neki način, bila moralno čišća i da bi Domovinski rat manje-više završio na isti način i bez te rehabilitacije ustaštva. K tome, samoj toj hrvatskoj politici onda gotovo ne bi imao tko što prigovoriti. Ta je prilika nažalost propuštena rehabilitacijom ustaštva. Drugo, očito je da su Tuđman i HDZ zapravo htjeli tu pravašku, neoustašku desnicu držati uvijek sa strane, kao dio nekog svog projekta, da ne budu baš izravno vezani na njih, ali da im ovi pomažu do neke mjere, da recimo govore ono što ovi ne mogu reći. No bilo kakvo ozbiljno jačanje te desnice tada nikome nije odgovaralo. Nije tu simptomatično samo nerazjašnjeno ubojstvo Paradžika, nego i ubojstvo Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u Hercegovini, kojega su ubile snage HVO-a. Dakle kad sve ogolimo, zapovjednika HOS-a ubile su snage HVO-a pod kontrolom HDZ-a. To je nedvojbeno utvrđeno', konstatira Markovina. Tu se, dodaje, radilo o različitim koncepcijama te su HOS-ovci imali viziju jedinstvene Bosne, naravno s ustaškom platformom, a HDZ je očito imao neku drugu viziju. Taj odnos je duboko ambivalentan, no činjenica je da danas ne bismo imali ovaj problem da im HDZ-ova vlada nije omogućila povratak i djelovanje u javnosti. Na isti način, uostalom, kao što 'ne bi bilo vehabizma u Bosni da ih Alija Izetbegović nije pozvao i otvorio im prostor za djelovanje'.

Komentirajući Hasanbegovićevu izjavu kojom je ministar konačno osudio zločine NDH-ovog režima, Markovina kaže da je 'cinično to što je Hasanbegović rekao jer naprosto opet laže' govoreći da nikada i ni na koji način nije bio apologet bilo kojeg zločinačkog režima.

'To naprosto ne stoji. Ako pišete da su ustaški heroji pali kao šehidi, pa se čak nabrajaju toponimi poput Fazlagića kule, koja je kao zadnja nastavila pružati otpor - to je naprosto u koliziji jedno s drugim. Nevjerojatna mi je ta činjenica da netko nije u stanju stati iza svojih riječi koje je, na kraju krajeva, napisao', ističe Markovina, procjenjujući da će šef HDZ-a Tomislav Karamarko dati sve od sebe da Hasanbegovića zadrži na ministarskoj funkciji. Bivši ministar branitelja Mijo Crnoja i ministar Hasanbegović, prema njegovim spoznajama, osoban su izbor šefa HDZ-a. 'Da je Vlada imala normalne ministre, koji ne bi imali ovakav odium u javnosti, mi bismo sad doista raspravljali o ekonomiji i o tome kako krenuti naprijed, ali naprosto ne možete ostati nijemi na činjenicu da vam je ministar otvoreni simpatizer ustaškog pokreta i to je praktično ostao do danas – može on sad govoriti da nije, ali iz svakog njegovog nastupa zadnjih godina se vidi da on to jest.'

Davor Marijan: Povjesničar mijenja mišljenje

Povjesničar Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest naglašava da se HOP danas ne primjećuje na hrvatskoj političkoj sceni. 'Nema ih. Najveći publicitet koji imaju dale su im Novosti. Oni bi bili sretni da su imali takav publicitet prije 20-ak godina', ocjenjuje Marijan, a inače smatra da su u Tuđmanovoj pomirbi najbolje prošli komunisti.

Na činjenicu da je HOP aktivna stranka taj povjesničar kaže da se radikalizam u jednom društvu procjenjuje u Saboru. 'Nažalost, u Saboru imamo radikalnu ljevicu, a radikalne desnice nema u Saboru. Meni Tepeš pristojno zvuči - ne znam što on misli, ali ovo što govori je vrlo racionalno. Ali prošla su vremena u kojima se svaka stranka prava proglašavala ustaškom, pa i Starčević. Doduše, Srbi to i dan danas tvrde', rekao je Marijan.

Ističe da je Zlatko Hasanbegović jedan od najboljih znanstvenika u Hrvatskoj.

'To što je on pisao napisano je prije 20 godina. Povjesničar mijenja mišljenje. Npr. ja sam imao dobro mišljenje i o Titu, danas nemam. Možda sam bio benevolentan i prema NDH; danas nisam kad sam ušao u dokumente. Sada čerečiti čovjeka, praktično mladog dečka otprije 20 godina... Ovo je hajka i sud bi morao reagirati. Ne ulazim u ono što stoji iza ovoga, a stoji novac. Njega se može suditi samo po onome što piše, a mene on zanima kao znanstvenik. Ono što je napisao kao znanstvenik drži vodu i on je jedan od najboljih znanstvenika u Hrvatskoj. Njegova knjiga 'Jugoslavenska muslimanska organizacija' spada možda među pet najboljih knjiga od osamostaljenja. To je ono što je meni relevantno. Možemo raspravljati o tome što je on govorio prije 20 godina u jednoj fazi tijekom rata i poraća, a to je čovjek kojega ću ja suditi po njegovom radu i ako napokon uvede red u arhive - što je ova prethodna vlada, pogotovo ona nesretna ministrica, potpuno uništila', kazao je Marijan.

'Da Hasanbegović hvali NDH, to bi mu već izvukli'

Taj povjesničar ističe da je HOP bio marginalan pokret i prema njegovim saznanjima nije imao utjecaj u Hrvatskoj 90-ih godina. 'Nisam znao, recimo, da postoje te novine, baš sam se iznenadio kad sam vidio', kazao je Marijan. No ako se već gleda tko je što radio prije 20 godina, 'onda se sjetimo da se dvije godine prije one fotografije SDP digao i izišao iz Sabora kad je trebalo glasati za hrvatsku državu'.

'Po istom aršinu, rekao bih, što oni uopće rade u ovoj državi? Sve treba gledati u kontekstu vremena. Ministar Hasanbegović ne žali za NDH, on je antikomunist i u tome nema ništa sporno. Ali da on u svojim radovima hvali NDH – ma kakvi, to bi mu već izvukli', rekao je Marijan, kojemu su najproblematičniji upravo 'različiti aršini'.

Kada su u pitanju osude i prosvjedi protiv Hasanbegovića, Marijan pita tko je protestirao kada je ministrova 'predšasnica' kršila zakon, dvaput imenujući osobu u Državnom arhivu bez kompetencija? 'Ovdje postoje dva različita aršina i to je ono što mene najviše smeta u ovoj državi. Dakle ministar Hasanbegović se do sada nije ogriješio o zakon, a njegova politička stajališta - kakva su da su.'

Ističe da Hasanbegovićeve članke i tekstove treba čitati u njihovoj cjelini. 'Ne volim čitati ono što izvade iz konteksta, volim čitati tako da zadržim duh cijelog članka. Pročitajte cijeli članak, pa onda procijenite', savjetuje Marijan.