Tim povodom razgovarali smo s jednim od organizatora mr. Markom Pavićem, predsjednikom CAH, koji je kao stipendist proveo neko vrijeme na Institutu u Southamptonu. Prvi od oko 350 stipendista iz Hrvatske otišli su u Veliku Britaniju prije 20-ak godina, a zadnja generacija vratila se ove godine jer stipendiranje prestaje ulaskom zemlje u EU. Po povratku organizirali su se u alumni organizaciju koja je u zadnjih par godina pojačala svoje aktivnosti, među ostalim, kroz konzultiranje političara i poduzetnika, kroz organizaciju okruglih stolova o aktualnim temama kao što su EU, TTIP, digitalno jedinstveno tržište itd.

Glavne teme našeg razgovora bile su, naravno – znanost, obrazovanje i posebno znanstvena politika.

Ovaj način stipendiranja mogao bi se definirati kao proces suprotan odljevu mozgova. Kakav interes može imati Velika Britanija u tome da plaća cjelokupan studij studentima pod uvjetom da se oni kasnije vrate u zemlje iz kojih su došli?

Svaka pametna država želi imati prijateljske odnose i veze s drugim državama. SAD i Velika Britanija su to shvatile dosta rano pa su krenule razvijati stipendije. Njima je u interesu da po svijetu imaju ljude koji razumiju njihovu kulturu, koji mogu pomoći poslovanju njihovih kompanija i razvoju zajedničkih projekata. Stipendisti su u nekom smislu njihovi veleposlanici. Ideja je bila da znanje koje su stekli u Velikoj Britaniji ugrade u izgradnju društva, u razvoj akademske zajednice, privatnog sektora, nevladinih organizacija i sl.

U razvijenim državama postoji jaka povezanost gospodarstva i znanosti, osobito prirodnih i tehničkih. Mnogi smatraju da je to ključ njihova uspjeha. Studirali ste na PMF-u, a potom na Institutu u Southamptonu. Kako sustav obrazovanja izgleda u Velikoj Britaniji?

U njihovom sustavu ta se suradnja snažno razvija. U mojoj struci u oceanografiji u Hrvatskoj praktički ne postoji nikakva suradnja između znanosti i gospodarstva. U Velikoj Britaniji sam vidio da veliki dio istraživanja oceana financiraju privatne tvrtke. Primjerice farmaceutske su našle interes jer je na dnu Atlantika pronađena neka bakterija koja je korisna u farmaciji. Istu znanost financiraju i televizijske kuće koje rade dokumentarne programe itd. Ja sam boravio na Nacionalnom institutu za oceanografiju u Southamptonu koji je jedna od europskih prijestolnica oceanografije. Te razmjere istraživanja mi u Hrvatskoj uopće ne možemo zamisliti, ona su se kretala u vrijednostima od nekoliko milijuna funti. Meni je to bilo predivno iskustvo jer sam u sklopu stipendije imao priliku otići na znanstveno krstarenje na Antarktiku. Imao sam priliku iz prve ruke vidjeti kako oni vode te projekte, koliko im je povezivanje s gospodarstvom bitno. U Hrvatskoj sam radeći na reformi visokog obrazovanja vidio veliku nepovezanost gospodarstva i znanosti na individualnom nivou kao i nedostatak menadžerskih vještina znanstvenika koji bi trebali voditi velike europske projekte o kojima ih nitko nije ništa učio. Sustav napredovanja u karijeri u Velikoj Britaniji podrazumijeva da pored znanstvene izvrsnosti morate razvijati i menadžerske vještine jer vam nitko ne želi dati doktorande, opremu, financije ili projekte, ako nije uvjeren da znate s njima upravljati. To je jedna od ključnih razlika koje sam uočio.

Na koji način možete pomoći Hrvatskoj s iskustvom koje ste stekli? Imate svoje osobne poduzetničke projekte, no vi i vaši kolege alumniji također djelujete na brojnim pozicijama u društvu.

Među alumnijima u Hrvatskoj ima dosta onih koji funkcioniraju kao savjetnici političara. Imamo ljude koji rade u uredu premijera. Jedan od alumija je i Dario Mihelin koji je savjetnik predsjednice. Dobar dio onih koji su bili na tzv. Europskim studijima radi u ministarstvu vanjskih poslova. Jedan od njih je Mato Škrabalo koji je predstavnik Hrvatske pri EU.

Kakva je razlika u odnosu britanskih i hrvatskih političara prema znanosti?

Ilustrirat ću to primjerom. Kada je Hrvatska donosila energetsku strategiju mi smo išli u Veliku Britaniju snimati dokumentarac o njihovom razvoju obnovljivih izvora. To je nešto što bi moglo biti vrlo interesantno za našu Dalmatinsku Zagoru, otoke i druga područja koja imaju trendove iseljavanja. Naime, Britanci potiču male lokalne zajednice koje nestaju da pokreću svoje projekte razvoja obnovljivih izvora energije. Njihovi seljaci otkupili su otok Gigha od lordova i pokrenuli tvrtku za proizvodnju energije vjetroturbinama u kojoj su svi otočani bili dioničari. Tvrtka je rasla i u jednom trenutku trebala nove zaposlenike. Na taj način su u 10 godina udvostručili broj stanovnika i osigurali visoko tehnološka radna mjesta za sebe i svoju djecu.

Kada smo kod energetike, kako se ona osmišljava u Velikoj Britaniji? Vidimo da se kod nas strategije mijenjaju sa svakom novom vladom.

Strategije se u Velikoj Britaniji promišljaju četiri do pet godina, a potom se nastoji postići koncenzus političkih stranaka. Primjerice, energetsku strategiju Britanije usvojila je laburistička vlada, a konzervativna Cameronova ju je potom jednostavno nastavila. Laburisti su planirali gradnju nuklearnih elektrana, a sljedeća vlada drugog predznaka nastavila je promovirati nuklearnu energiju kao jedno od rješenja za klimatske promjene. Dakle, postoji kontinuitet u donošenju strateških smjernica, neovisno o promjeni vlasti. Ta strategija vrijedi do 2050. Izgradnja nuklearki traje dvadesetak godina pa je apsurdno svakih nekoliko godina mijenjati strategiju. To je nešto što Hrvatska tek treba naučiti. U Hrvatskoj se niti jedan veći energetski projekt nije izgradio zbog nedostatka koncenzusa. Mi malo jesmo za Plomin 3, pa malo nismo, malo smo za Omblu, pa onda opet nismo. Kod nas jedna vlada donese strategiju, a druga je ignorira. To je političko demokratsko učenje koje bismo trebali usvojiti. Ono generira stabilnost i razvoj.

U čemu je tajna takve razlike? Jesu li Britanci puno pametniji od nas ili je to stvar tradicije?

Nisu Britanci puno pametniji. Kada sam radio na Institutu u Domu lordova vodila se rasprava o klimatskim promjenama. Tri dana po završetku skripte s rasprave došle su mi na stol. Začudio sam se kako su to tako uspješno organizirali. No oni su objasnili: 'Marko, mi smo imali par stoljeća parlamenta da se uvježbamo'. Stvaranje stabilnosti institucija je proces. Moramo shvatiti da mi državu imamo tek 20-ak godina.

Kod nas postoji navika da se studira da bi se potom na burzi ili preko veze tražio posao u stilu – 'Evo me! Zaposlite me!'. Rijetki su oni koji tijekom i nakon studija razmišljaju poduzetnički proaktivno.

Hrvatska ulaganja u istraživanja i razvoj stalno padaju. Prije nešto godina bila su oko 1,1 posto BDP-a, a pala su na 0,69 posto. No ako pogledate zemlje koje imaju dva i tri posto, što je u skladu sa strategijom, vidite da veći dio tog ulaganja dolazi iz privatnog sektora. Kod nas gotovo sve dolazi iz državnih ulaganja i svima se dijeli podjednako i malo. Mi nemamo strukturne mehanizme suradnje znanosti i gospodarstva. Primjerice mi smo u Zagreb doveli kolegicu iz britanskog Tehnološkog parka Cambridge. Njezino predavanje trajalo je pet minuta. Ona je samo rekla da u radijusu od 100 milja oko Parka postoji 5000 kompanija koje su potekle s Cambridgea, a koje zapošljavaju 20-ak tisuća ljudi. Osamdeset posto njih preživi duže od tri godine od osnivanja. Tri među njima teže su od milijardu eura. Nakon iznošenja tih informacija rekla je: 'Hvala. Ima li pitanja?'

Tko i kako osniva te tvrtke?

To su tvrtke koje osnivaju diplomandi sveučilišta, zaposlenici ili samo sveučilište. Tako imate kompanije u različitim fazama razvoja – od malenih studentskih do velikih koje osnivaju sveučilišta kojima je ideja komercijalizacija znanja, istraživanja i patenata. Tu postoji cijela organizacija u sustavu koji vas prati – uredi koji omogućuju osnivanje, financiranje i razvoj. Sveučilište u tome ima određeni postotak dionica i dobiva dividendu.

Odakle takva razlika u razmišljanju?

Vjerojatno je najveća vrijednost stipendije upravo u tome što dobijete priliku vidjeti drugačije stanje svijesti. Anglosaksonski sustav je vrlo proaktivan. Kada biste kod nas anketirali studente koji izlaze iz fakulteta kako biste vidjeli koliko posto ih želi otvoriti tvrtku i postati poduzetnicima, rezultati bi bili porazni. Vani ti sustavi odlično funkcioniraju. Kod nas se tek uspostavljaju - primjerice Zagrebački inkubator poduzetništva, Plavi ured i sl. No u svijesti uprava sveučilišta još uvijek živi zastarjeli princip Humboldtovskog obrazovanja. Kada sam jednom prilikom rekao novom prorektoru Zagrebačkog sveučilišta kako imamo nekoliko tisuća mladih znanstvenika čiji su potencijali neiskorišteni, a mogli bi se upotrijebiti za potrebe gospodarstva, on je odvratio da je uloga sveučilišta Humboldtovska, da nauči znanstvenike pisati radove, da tu staje te da ih sve dalje ne zanima. Dok god imamo takav stav među ljudima koji upravljaju sustavom, nećemo moći puno napraviti. Tu je upravo vrijednost ovakvih i sličnih stipendija – da se stvara kritična masa ljudi koji su vidjeli drugačije sustave kompetitivnog rada u znanosti i žele to primijeniti u našem društvu jer su vidjeli da to funkcionira.

Razvija li se takav način razmišljanja kroz cijeli sustav obrazovanja, od početka do kraja?

To se kod njih njeguje kontinuirano kroz cijelu vertikalu. Primjerice mi ovdje radimo neki projekt u kojem mlade treniramo da se javljaju na ponude za stipendije, da pišu životopise i da se predstavljaju. Ja vidim da oni o tome ne znaju ništa jer ih nitko ništa o tome nije naučio. Mi uopće ne razvijamo komunikacijske vještine. U Britaniji se te tzv. mekane vještine sustavno uče od vrtića do fakulteta. Osim toga kurikulum je programski napravljen. To je vrijednost njihovih magistarskih i doktorskih studija. Kod nas za doktorat slušaš neka predavanja i potom radiš neku svoju znanost. Kod njih čak ni nema predavanja već se radi programski, u timovima koji rade na velikim projektima. Na taj način kada dolaziš na doktorat već znaš na kojem ćeš projektu i na kojoj temi raditi. Takav je sustav puno kompetitivniji od našeg. Nažalost, u Hrvatskoj su reforme koje su išle u tom smjeru bile zaustavljane. Kod nas ima pomaka, ali bi trebalo napraviti cjelovitu reformu sustava.

Čini se da u našoj akademskoj zajednici postoji otpor takvim promjenama.

Da, ljudi baš ne vole promjene. Jedna od glavnih stvari u reformi trebala bi biti odgovornost za potrošeni javni novac. Kada radim s britanskim veleposlanstvom na nekim projektima, oni za svaku funtu tri puta provjere hoće li biti korisno upotrijebljena i hoće li dovesti do nekog cilja. Tako se uspostavlja sustav kontrole potrošnje javnog novca. To bi se i kod nas trebalo provesti kroz programske ugovore. Trebalo bi postaviti pitanje sveučilištima: 'OK, dali smo vam toliko milijardi kuna, pokažite nam što ste zauzvrat dali hrvatskom društvu – koliko studenata, koliko ćete patenata stvoriti, koliko ćete znanstvenih radova napraviti itd'.

Čini se da kod nas postoji strah da će akademski sustav biti uzdrman ako se posebnim tretmanom ne zaštite tzv. hrvatske humanističke i društvene discipline, ako se ne da prioritet fundamentalnim znanostima već nekim primjenjivim i specijaliziranim znanostima. Barem se u kritikama reformi maše tim argumentima. Što mislite o tome?

Naravno, ne treba ići u ekstreme. Ne možemo ukinuti temeljne znanosti. No Hrvatska ne može biti konkurentna u stotinu područja. Stoga trebamo znati u kojem bi se smjeru trebali razvijati.

Koja je ideja regionalne konferencije Chevening stipendista koja se ovih dana održava u Hrvatskoj?

Osjećamo potrebu da se svi mi koji smo bili stipendisti okupimo i nešto zajedno napravimo za svoje zemlje, da im vratimo dug jer su nas školovale. Naša poruka mladima bila bi da svakako idu u inozemstvo, da traže stipendije i usvajaju znanja iz svih sustava te da prihvate odgovornost da to na neki način vrate državi. Mi se borimo s odljevom mozgova no zapravo nije problem ako netko ode, a pritom ostane u kontaktu s društvom. Također nije odljev mozgova ako netko doktorira na Cambridgeu i potom napravi projekt od milijun dolara u koji će uključiti Sveučilište u Zagrebu.

Mogu li slične stipendije dobiti samo najbolji studenti, samo neka malobrojna elita, ili bi se svi trebali javljati na natječaje?

Kada sam svojim studentima na PMF-u govorio o stipendijama, većina ih je bila uplašena da možda nisu dovoljno dobri za to. No kada sam im pogledao životopise vidio sam da su mnogi više nego kvalificirani. Treba se odvažiti i prijavljivati. Proaktivnost je ključ, ono što se laički kaže treba naučiti 'gristi'. To se može usvojiti kroz rad u raznim studentskim organizacijama, kroz redovno prijavljivanje na različite natječaje i projekte. To se kasnije itekako vraća u poslovnom uspjehu i životu uopće.