Alarmirani su veterinari i policija, a bolnicom i medijima proširile su se priče nalik na scenarije iz najjezovitijih filmova Alfreda Hitchcocka. Prema pisanju nekih novina, jedna djelatnica bolnice kojoj je liječnica pokazala zmiju navodno se prvo skamenila od straha, potom se počela tresti i konačno krenula trčati i urlati po bolnici tražeći pomoć.

Govorilo se da je piton pobjegao iz košare, da se skriva po hodnicima, ventilaciji i kojekakvim rupama; postavljalo se pitanje tko će ga i kada pronaći i uloviti, a osoblje je cijelu noć navodno provelo u stravi.

Međutim, na kraju se ispostavilo da je istina bila mnogo benignija – bezopasna, neotrovna zmija nikada nije izašla iz košare, cijelo vrijeme je spavala u njoj; liječnica ju je samo pokazala kolegama (nakon što ju je otela dečku s kojim se posvađala), a čim je vidjela da je izazvala paniku, napustila je bolnicu. Zmija je konačno pronađena u njezinu stanu.

Retroaktivno, u epilogu bismo mogli reći – u strahu su velike oči. Da je liječnica kojim slučajem u bolnicu donijela nekog drugog ljubimca, primjerice mačku ili psića, koji za ljude mogu biti opasniji od kraljevskog pitona, priče, naravno, ne bi ni bilo.

Zašto se toliko bojimo zmija, čak i potpuno bezazlenih?

Kraljevski piton (Phyton regius), mada mu ime djeluje zastrašujuće, zapravo je među ljubiteljima zmija vrlo zastupljen, potpuno bezopasan kućni ljubimac. Neotrovna je zmija podrijetlom iz Afrike. Budući da odrasle jedinke ne prelaze dužinu od metra i pol, kao i zbog relativno mirnog i staloženog temperamenta, smatra se odličnim izborom za terariste. No s druge strane većina neupućenih ljudi nedvojbeno će na zmiju tolikih dimenzija reagirati panikom.

U jednom istraživanju iz 2001. objavljenom u časopisu Journal of Experimental Psychology švedski su znanstvenici potražili odgovor na pitanje zašto se toliko bojimo zmija. Studija je pokazala da je strah od zmija, baš kao i od paukova, kod ljudi duboko usađen evolucijom te da potječe još iz vremena kada su se rani sisavci borili za preživljavanje u okruženju kojim su dominirali gmazovi.

Voditeljica istraživanja Arne Öhman, psihologinja na Karolinska Institute and Hospital u Stockholmu kaže da su mozgovi ranih sisavaca zasigurno morali vrlo učinkovito prepoznavati opasne gmazove u okolišu.

U svojoj studiji švedski je tim ispitanicima predstavio niz fotografija na kojima su se izmjenjivali prizori u kojima je bilo zmija i paukova s onima na kojima su se vidjeli neki drugi prizori te konačno s onima na kojima su bili cvijeće i gljive. Sudionici su sjedili pred monitorima na kojima se odvijao slideshow. Znanstvenici su od njih tražili da stisnu prekidač svaki puta kada na fotografiji vide zmiju ili pauka te kada vide gljivu ili cvijet. Rezultati su pokazali da su ispitanici jednako brzo uočavali zmije i paukove bez obzira na to gdje su se oni nalazili na slikama – čak i kada su se pojavili negdje u perifernim, slabije vidljivim dijelovima. S druge strane vrijeme neophodno za otkrivanje gljiva i cvijeća uvijek je ovisilo o njihovu razmještaju na fotografijama.

Dakle, strah od zmija duboko je i gotovo neizbrisivo usađen u ljudski mozak. Stoga je razumljivo da je nepromišljen, ali relativno bezazlen pothvat zagrebačke liječnice završio panikom i urnebesom. Koji je zaključak ove priče? Liječnica je svakako trebala biti svjesnija užasa koje izazivaju zmije; ako ih se ona ne boji, to ne znači da drugi dijele njezine osjećaje. Konačno, malo je ljudi dovoljno upućeno u svijet zmija da bi znalo što može očekivati od povelikog gmaza - i još sve u bolnici. No možda je i osoblje KBC Dubrava moglo postupiti malo smirenije i razumnije, a time i odgovornije.