Japanci ne dremuckaju samo u parlamentu, nego i na radnom mjestu u tvrtkama. Jedna od najneispavanijih zemalja na svijetu tu umjetnost kratkog spavanja naziva 'inemuri' (spavanje u budnom stanju). To je ono kada čovjek drijema za radnim stolom, a sjedi uspravno, da ostavi dojam formalne nazočnosti. Koja je razlika između 'inemurija' i našeg 'lukanja pod kožu', 'pižolota' ili popodnevnog odlaska u krevet, da malo 'ubijemo oko'?
Poznato je da su Japanci radoholičari i zbog toga kronično neispavani. Hrvati o sebi baš nemaju takvo mišljenje, iako se tuže na pospanost.
Zašto onda u Japanu ne zamjeraju zastupnicima u parlamentu ako im za trajanja sjednice padne glava u blaženom dremuckanju, dok u nas kamere u Sabornici zlobno love pospance? Našima nećemo zamjeriti švrljanje po tabletima i iPhoneima ili čitanje novina za vrijeme sjednice, kao ni činovnicima surfanje na Facebooku, pod šifrom strašne zaposlenosti, ali ulovimo li ih ušuškane u drijemež, svatko će upitati na koga trošimo novac poreznih obveznika. U Japanaca nije smak svijeta ako im premijer malo 'zadrmi' na javnom mjestu, u nas mu zamjeraju što kasno dolazi na posao.
Japanci ne dremuckaju samo u parlamentu i na konferencijama, nego i na radnom mjestu u tvrtkama. Umjetnost kratkog spavanja na poslu doveli su do savršenstva i nazvali ga 'inemuri', u prijevodu 'spavanje u budnom stanju'. To je ono kada se čovjek ponaša – kako bi rekli naši - poput zmije: leži, a ide.
Nije to tek običan drijemež, kao onaj kada neki naš činovnik ukrade koju minutu pižolota, kako u Dalmaciji zovu popodnevni san koji bi trebao umanjiti stres
i povećati pozornost, nego i način kojim zaposlenik dokazuje koliko je privržen i posvećen poslu, marljiv i spreman za šefa žrtvovati obitelj i privatan život. Drugim riječima, u firmi provodi toliko vremena da se ne stigne odmoriti kod kuće, nego svoj inemuri uzima na radnom mjestu. Neki čak glume da spavaju, ne bi li dokazali šefu koliko teško rade.
Kao mnoge stvari u dalekoj azijskoj zemlji, i inemuri ima nepisana ali vrlo određena pravila. Njime se mogu koristiti samo najviši i najniži na hijerarhijskoj ljestvici firme, jer prvi puno misle, a drugi puno fizički rade. Pristojno je odrijemati desetak, najviše dvadesetak minuta, višak se smatra lijenošću. Nije zgodno usnuti pred šefom, ali je jako zgodno ako vas on zatekne u tom stanju. Spava se samo sjedeći uspravno, nikako s glavom na tastaturi ili spisima, jer morate ostaviti utisak da ste prisutni, ali trenutačno odsutni, nešto kao odlazak na toalet. Nije pristojno držati noge na stolu, hrkati ni svlačiti odjeću zbog udobnosti. Spava se i pod pauzom za ručak, a u azijatskom poimanju radišnosti i učinkovitosti, nekim je tvrtkama i u Južnoj Koreji toliko stalo do toga da im radnici u miru 'ubiju oko', da tijekom jednosatne stanke za ručak gase svjetla u uredima i pogonima.
Kako biste reagirali da vam u autobusu nepoznatom usnulom suputniku(ici) klone glava na vaše rame? U nedavnoj internetskoj diskusiji o tome, većina japanskih sugovornika izjavila je da njemu ili njoj ne bi ništa zamjerili, bunila se samo jedna sudionica što joj je usnula susjeda umrljala kaput šminkom. U Japanu se spava i na drugim javnim mjestima, u podzemnoj željeznici, u kantini, McDonald'su, Starbucku. Neki kafići kao posebnu ponudu gostima nude iznajmljivanje ležaja za kratki predah - 10 minuta drijemeža stoji malo više od sedam kuna. S obzirom na to da se u Tokiju s trinaest milijuna stanovnika do radnog mjesta i natrag u prosjeku putuje dva sata te ako radno vrijeme traje od 8 do 12 sati (dobar zaposlenik dolazi prije i odlazi s posla nakon nadređenoga), izračunajte koliko im ostaje vremena za spavanje i privatni život.
'Cijela nacija je neispavana', kaže Kazuo Mishima, stručnjak za san u tokijskom Nacionalnom centru za neurologiju i psihijatriju, napominjući kako svaki peti Japanac pati od poremećaja spavanja. Dok je 1941. godine 90 posto Japanaca odlazilo u krevet prije 23 sata, 1970. ih je većina lijegala oko ponoći, na prijelazu milenija tek poslije jedan sat, a vrijeme ustajanja je ostalo isto. Nacija tako nema vremena spavati, gradeći treću najrazvijeniju ekonomiju svijeta pod geslom 'fumin fukyu' (bez spavanja, bez stanke).
Može li onda inemuri biti uspješna formula za spas hrvatske ekonomije?
Doduše, mi imamo svoj popodnevni 'mačji drijemež' ili pižolot, poslije ručka 'ubijamo oko', idemo 'lukati pod kožu' ili 'činiti salo'. A to podrazumijeva puno temeljitiji drijemež, toliko temeljit da je Pavao Pavličić u šali predložio da uđe pod zaštitu UNESCO-a kao nematerijalno kulturno dobro, jer je 'ključna sastavnica našega identiteta'. Baš kao kastavski zvončari ili sinjska alka, kaže on, a riječ je o ugroženoj kulturnoj tekovini, pa joj je zaštita utoliko potrebnija.
No u nas, kao i u drugim zapadnim kulturama, to nije pristojno činiti na javnom i radnom mjestu, nego u vlastitom krevetu, naslonjaču ili kauču svog dnevnog boravka. Mi, naime, nemamo potrebu dokazivati šefovima koliko se ubijamo na radnim mjestima. U tramvaju spavaju samo rijetki s kojim maliganom viška ili kakav izgubljeni premoreni šljaker u kasnim noćnim satima.
Talijani imaju svoj 'riposo', zbog kojega se preko podneva zatvaraju muzeji, crkve i trgovine, a Španjolci siestu, koju su prenijeli u svoje bivše kolonije. Jest da se na Mediteranu poslije ručka odspava zbog popodnevne fjake, iako Grci za svoje probleme ne mogu kriviti samo sunce. Ali običaj je stigao i do daleke, hladne Patagonije, što dokazuje da siesta ipak ima više veze s kulturom negoli s klimom.
Tako nešto teško je zamislivo u Velikoj Britaniji, Norveškoj ili SAD-u, iako popodnevni drijemež nazivaju 'power nap' (drijemež za povrat snage), a istraživanja NASA-e pokazuju da se njime do 34 posto povećava koncentracija i kvaliteta rada, učinkovitije od srkanja kave i energetskih pića. Upitate li Amerikanca kako je, sve češće će vam odgovoriti 'dobro, ali malo umorno'. U istraživanjima Američke nacionalne zaklade za probleme spavanja, 30 posto ispitanika priznalo je da potajno odspava na dužnosti, a više od 90 posto Amerikanaca tvrdi da ima problema na poslu zbog nedovoljnog ili lošeg sna, dok ih je četvrtina priznala da zbog toga znaju zabušavati na poslu.
Nije ipak isto kada zabušava neki administrativac ili kada CBS-ova ekipa snimi desetoro čuvara nuklearne elektrane kako hrču u zboru na radnom mjestu, a dva zrakoplova (srećom) slete bez pomoći kontrolora zračnog prometa u vašingtonskoj zračnoj luci, jer je ovaj zaspao na dužnosti, zbog čega je šef nacionalnog zračnog prometa Hank Krakowski morao dati ostavku. Nedavna studija sveučilišta Harvard procjenjuje da američke kompanije zbog manjka sna svojih zaposlenika godišnje gube u smanjenoj produktivnosti 63.2 milijarde dolara!
I dok firme za svoje zaposlenike osiguravaju wellness i zdravu hranu, spavanje je još sinonim za lijenost i ostavlja loš dojam na dioničare. Ipak, na sveučilištima i u tvrtkama kao što su Google, Nike, Cisco i Procter & Gamble, pa i bejzbolski klub Cleveland Indians uvedene su posebne prostorije za opuštanje i drijemež, dok je online trgovina za prodaju obuće i odjeće, Zappos.com iz Las Vegasa, preuredila bivši lokalni zatvor u ćelije za 'power nap' svojim zaposlenicima.
Spavajte više, poručuje zabrinuto japansko Ministarstvo zdravlja svojim građanima, preporučujući pola sata dnevno pravoga, a ne paradnog sna kakav je zapravo inemuri. A američka stručnjakinja za spavanje, Sara C. Mednick, dokazuje da popodnevni drijemež pomaže u osvježenju kognitivnih funkcija, bržem rješavanju problema, perceptivnom učenju i verbalnoj memoriji, te da 60 do 90 minuta sna tijekom dana ima isti učinak na pamćenje kao osam sati noćnoga. Upravo onoliko koliko traje naš popodnevni drijemež. Znači li to da bi japanska ekonomija bila još uspješnija kada bi Japanci učili od nas kako se 'luka pod kožu'?
