Uhodani obrazac nije izostao ni ovaj put: u Hrvatskoj sramotni filoustaški ispadi, kakav je nedvojbeno bio agresijom i lažima nabrijani prosvjed predvođen Velimirom Bujanecom protiv Agencije za elektroničke medije, a nekoliko dana kasnije Milorad Pupovac - u Beogradu! Dugogodišnji saborski zastupnik SDSS-a, ujedno potpredsjednik te stranke i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, napravio je svoju standardnu turneju po srbijanskim medijima i sastao se s tamošnjim premijerom Aleksandrom Vučićem koji je onda poručio kako se nada 'da će se Srbi osjećati manje ugroženima u Hrvatskoj i nada se da im se neće događati da im se u središtu grada skandira 'Za dom spremni''.

Svakako dijelim nadu srbijanskog premijera oko te teme, ali sam i prilično siguran da našoj zajedničkoj nadi neće nimalo pomoći njegove poruke iz Beograda, a ni aktualna politika Milorada Pupovca. Jedini kome je Pupovčev odlazak u Beograd pomogao je zapravo Vučić, koji je dobio još jednu priliku za domaću javnost glumiti zaštitnika vaskolikog srpstva, dok hrvatski građani srpske nacionalnosti definitivno od svega toga nemaju nikakve koristi, niti će im ikako biti lakše u suočavanju s neprijeporno postojećom srbomržnjom i atmosferom linča koju prema njima gaji određeni i ne baš bezopasan dio hrvatskog društva.

Još gore, konstantno okretanje Milorada Pupovca prema Beogradu, a kada je riječ o pravima hrvatskim Srba zapravo je savršeno pozicionirano unutar štetočinskih balkanskih nacionalističkih matrica, neka light verzija kraja osamdesetih godina i prve polovice devedesetih, kada su se hrvatski Srbi jako usrećili s utjecajem Slobodana Miloševića i službenog Beograda na njihove političke odluke. Štoviše, ako se išta moglo naučiti iz ratova raspada Jugoslavije, onda je to da nema nikakve sreće ni koristi od glasno proklamirane zaštite i angažmana koje navodne države-matice nude nacionalnim manjinama koje žive izvan njih. Pored hrvatskih Srba, najbolji su primjer toga bosanskohercegovački Hrvati, čiji je kontinuirani debakl i nestajanje iz područja na kojima su živjeli stoljećima započeo kada se većina njihove političke elite odlučila staviti u službu politike Franje Tuđmana prema BiH, umjesto da radi u korist vlastita naroda i vlastite države u kojoj su konstitutivni. Isto tako, Hrvatska bi trebala što prije prestati 'štititi' vojvođanske Hrvate, jer im to samo može naštetiti, a uostalom, takva pokroviteljska politika oduzima mogućnost svim tim ravnopravnim građanima svojih država da bude neovisni društveno-politički akteri, što bi hrvatskim Srbima itekako više pomoglo u borbi za svoja prava i prihvaćenost u cijelom društvu nego još jedna beogradska poruka bivšeg Šešeljeva posilnog.

To ne znači da Milorad Pupovac - koji je u prošlom mandatu Sabora bio i predsjednik Odbora za vanjsku politiku - ne bi trebao otići negdje izvan Hrvatske da ukaže na pojave podivljalog filoustaštva i odvratnog antisrpskog šovinizma, čije postojanje možda najbolje potvrđuje toliko truda u njegovu poricanju, ali riječ je o jednom drugom gradu s početnim slovom B. To je, naravno, Bruxelles, središte Europske unije, čija je i Hrvatska članica, gradu u kojemu su doslovce tisuće novinara i sve važne europske institucije, pa bi mnogo više efekta i opravdane blamaže za Hrvatsku bilo postignuto tako, a ne još jednom naklonu aktualnoj beogradskoj vlasti. Misteriozno je zašto Pupovac odavno nije otišao u Bruxelles i ondje održao press-konferenciju oko antisrpskih ispada u Hrvatskoj, prozivajući naročito prvake Domoljubne koalicije, predvođene šefom HDZ-a Tomislavom Karamarkom, zbog šutnje, potpirivanja ili opravdavanja takvog necivilizacijskog, antieuropskog ponašanja. Ako ništa drugo, bilo bi lijepo vidjeti kako se znoji uglađena briselska ekspozitura HDZ-a, kako Stier i Plenković moraju svojim kolegama iz Europskog parlamenta objašnjavati ekstremno nacionalističku politiku svoje stranke u Hrvatskoj.

Problem je s politikom Milorada Pupovca to što se ona odvija unutar nacionalističke paradigme protiv koje se on navodno bori, čega je pitanje ćirilice u Vukovaru možda i najbolji primjer. Naime, ćirilica je do 1990. u životima Vukovaraca srpske nacionalnosti vjerojatno igrala daleko manju ulogu nego u životu Vladimira Šeksa, no sada im je nametnuta kao ključna identitetska odrednica, baš kao što nacionalistička hrvatska politika nameće antićirilični stav kao ključnu identitetsku odrednicu Hrvata. Tako se od hrvatskih Srba kao ravnopravnih građana sustavno stvara isključivo nacionalna manjina koja ovisi o tome hoće li je štititi većina.

Dio je iste promašene politike i konvencionalna mudrost da manjinski zastupnici u Saboru trebaju uvijek biti uz većinu. Zašto? Svatko od njih ima pravo na svoj glas i na svoj neovisan stav, posve neovisno o tome tko konstituira parlamentarnu većinu. A u najnovijem sazivu bila bi sramota svakog manjinskog zastupnika da svojim glasom podržava ovu jedva sakupljenu i slabu većinu s obzirom na sve ispade diluvijalnog šovinizma iz raznolikih stranaka Domoljubne koalicije. Stvar je osnovnog ljudskog dostojanstva, kakvo primjerice Mirko Rašković nije pokazao, da kao zastupnik nacionalnih manjina ne daješ svoj glas onima za koje glasa i Branimir Glavaš, niti vladi koju omogućava ovakav retrogradni HDZ i još nepodnošljiviji HSP AS.

Baš je nedavno predsjednik te ekstremističke stranke Ivan Tepeš ukazao na to koliko se on i Pupovac kreću unutar istih nacionalističkih matrica, ali sa sukobljenih strana. Gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, Tepeš je izjavio kako bi se trebao smanjiti broj manjinskih zastupnika u Saboru, navodeći kako treba vidjeti koliko manjinaca ima u Skupštini Srbije. Potpuno je nejasno kakve veze to ima s manjinskom politikom i statusom nacionalnih manjina i hrvatskih građana koji nisu hrvatske nacionalnosti u našoj Republici te zašto bi ikome Srbija bila mjerilo u tome. Ali to je taj nacionalistički princip spojenih posuda, pa se Tepešu čini logičnim da Hrvatska treba imati onoliko manjinskih zastupnika koliko ima Srbija, dok se Pupovcu čini da je logično probleme hrvatskih Srba rješavati redovitim gostovanjem u Beogradu.

Pupovac se, povrh toga, voli stilizirati u dežurnog psihoterapeuta za odnose Zagreba i Beograda hvaleći se kako je poluprivatnim kanalima spojio ove i one političare i riješio ove i one probleme. Čemu? I Hrvatska i Srbija imaju ambasade u Beogradu odnosno Zagrebu, obje države imaju i svoja ministarstva vanjskih poslova te postoje svi mogući službeni kanali za normalan institucionalni dijalog između dvije države. Najveću korist od Pupovčevih medijacija zapravo ima on sam, jer si tako uvećava političku važnost izvaninstitucionalnim metodama.

To inzistiranje na okretanju Beogradu, eho velikosrpske parole o svim Srbima u jednom državi, kad je riječ o pravima hrvatskih građana srpske nacionalnosti rezultiralo je i promašenim dovođenjem srbijanskog ministra Aleksandra Vulina na komemoraciju žrtvama ustaškog logora Jadovno na ljeto prošle godine. Ondje je Vulin Alojzija Stepinca nazvao 'ustaškim vikarom', što inače nije promašena povijesna kvalifikacija - s obzirom na Stepinčevu formalnu funkciju u vojsci NDH, ali i činjenicu da blaženi kardinal svoju moguću kanonizaciju može ponajviše zaslužiti time što je bio žrtva komunističkog režima a nikako hrabrim otporom fašističkom - no pravo je pitanje zašto je bivši kadar Mire Marković uopće od SNV-a bio pozvan na tu komemoraciju. Kakve točno komemoracija žrtava ustaškog režima u Hrvatskoj ima veze s jednim ministrom vlade Srbije? Vulinov je dolazak zapravo sakrio pravi skandal u vezi te komemoracije, a to da njoj nije bila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ni cijela tadašnja vlada predvođena Zoranom Milanovićemni cijela demokratska oporba Hrvatske, jer je jednoglasna i iskrena osuda ustaštva i NDH ključna za suvremenu Hrvatsku. Nažalost, takva osuda izostaje, naročito kad je riječ o većem dijelu novovladajućih, ali to i dalje ne znači da Vulin i Vučić oko toga ikako mogu pomoći. Baš suprotno, itekako odmažu, jer im je u vlastitom političkom interesu! No politički interes Vulina i Vučića nije ni približno istovjetan političkom interesu građana RH srpske nacionalnosti u borbi protiv antisrpskog šovinizma koji truje hrvatsko društvo i kojem se podjednako, čak i više, trebaju suprotstaviti Hrvati koji žive u Hrvatskoj.

Ono što sve više postaje nejasno jest je li politički interes Milorada Pupovca kompatibilan s time da hrvatski Srbi budu ravnopravni i emancipirani građani RH, što se vidjelo i u nedavnom slučaju oko snimke objavljene na Youtubeu na kojoj mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije pjeva četničku pjesmu. Pupovac je branio taj postupak objašnjenjem toliko neuvjerljivim da ga ni predškolski uzrast ne bi progutao ('prestao je pjevati kada se počeo spominjati Đujić') što je neprihvatljivo izmotavanje kao i razne Thompsonove muljaže oko izvedbe ustaške koljačke himne 'Jasenovac i Gradiška Stara'. Četničke ili ustaške pjesme, u suštini je posve nevažno jer je u oba slučaja riječ o kvislinzima i zločincima najgore vrste, suradnicima nacista i fašista. Nije baš uvjerljivo žaliti se na ustaško skandiranje 'Za dom spremni' nakon što objašnjavaš da je okej pjevati pjesmu posvećenu četničkom vojvodi Đujiću ako stih u kojem se ime tog zločinca ne spominje ne otpjevaš.

Dobro je da se episkop Porfirije u međuvremenu ispričao zbog toga, no vrijedi istaknuti da je ponuđeno objašnjenje - kao gost nije mogao utjecati na izbor pjesme - ipak bilo manjkavo. Naime, ono što svaki normalan čovjek treba napraviti kad se krene pjevati ustaška/četnička pjesma u društvu u kojemu je prisutan jest ili se tome usprotiviti ili to društvo odmah napustiti, ako je gost, tj. rastjerati ga, ako je domaćin. Jadno je svesti svoju ljudskost na mjeru toga da si u ustašovanju/četnikovanju sudjelovao selektivno, svaki peti stih. Jadno je da Milorad Pupovac - koji je pretrpio svašta groznog od hrvatskih šovinista, ali i od srpskih - objašnjava da je takvo ponašanje zapravo u redu.

S obzirom na poznatu osobinu hrvatske javnosti da odbija čitati s razumijevanjem, ovaj tekst potrebno je završiti nizom eksplikacija. Milorad Pupovac kao političar je učinio mnogo dobra za Hrvatsku i njezine građane, ne samo srpske nacionalnosti nego sve; on je često u poražavajuće niskoj razini diskursa u Saboru svijetao izuzetak te nikako ne zaslužuje gnjusne kvalifikacije kakvim ga bez pardona i s izostankom prave osude od svih onih koji bi to trebali uvijek osuditi časti hrvatska (ekstremna?) desnica. Novosti su super i trebaju biti financirane iz proračuna (to što kritički pišu o Hrvatskoj razlog je više da dobivaju državni novac!), 'Lijepa naša haubico' itekako je duhovita i nimalo problematična, performans Siniše Labrovića na domjenku SNV-a bio je odličan, a Romina Knežić nije nikakva novinarska heroina zbog intervjua u kojemu se nad Pupovcem iživljavala.

No kada se najistaknutiji zastupnik srpske manjine u Saboru, usput i deklarirani ljevičar, nalazi u situaciji da stalno gostuje kod ex-četnika Vučića, da se nudi kao potencijalna podrška Vladi potpredsjednika Tomislava Karamarka, da tepešovski opravdava pjevanje koljačkih pjesama itd., onda bi se trebao zapitati u kojem će trenutku izgubiti svaku političku vjerodostojnost. Ako već i nije.