Nekada davno, u doba Amige, Commodorea 64 i prvih PC računala imali smo, vjerovali ili ne, istu priču kao danas. Uvijek bi se, kada bi se društvo ili gaming zajednica našli na jednom mjestu, priča svela na to koja platforma je bolja za igre. U to doba, doduše, sve se svodilo na poprilično velike razmake u tehnološkim rješenjima. Laički govoreći, hardver na jednom računalu nije mogao podnijeti grafičke zahtjeve na drugom. Uostalom, cross-platformski development u osamdesetima i sedamdesetima bio je skoro potpuna nepoznanica.

Tako bi se konkretno, Commodore 64 igre snimljene preko tatinih kazeta Miše Kovača vrlo teško mogle komparirati s abnormalno dobrom grafikom i zvukom (da ne spominjemo DISKETEEE) na Commodoreovoj Amigi. PC je u to vrijeme bio crvenokoso kopile gaminga. Igre na njemu su, iako prisutne, dolazile sporadično i rijetko. Pridodamo li tomu ograničenosti vezane uz grafiku i zvuk najčešće uobličeno u kvrčanje iz PC speakera i Hercules monokromatske grafike, imali smo pravu crnu rupu gaminga. I da, dodajmo samo da je PC bio dosta skuplji od Amige i Commodorea, tako da su osim boljih igara dotične platforme imale i prihvatljiviju cijenu.

Ovo je, u neku ruku, dovelo i do neke vrste pomirenja među gamerima. Svi su znali da je najbolja grafika na Amigi, da je najteže igre pronaći na PC-u, a da se fonografija Lepe Brene najbolje uništava igrama za Commodore. Iskreno govoreći, nitko nije navijao za svog konja.

Onda su, kako stvari idu, došle konzole i njihovi ratovi. Ovdje ne govorimo o dinosaurusima poput Atarija 2600, već o pravim, funkcionalnim i nabrijanim 16-bitnim platformama. Vjerojatno najzanimljiviji otvoreni sukob bio je među Segom i Nintendom – točnije MegaDriveom i Super Nintendom. Sega se, iako hardverski superiorna, teško nosila s Nintendovim lineupom – time više zato što je Nintendo iza sebe imao abnormalan fanatični fanbase i naslove na koje smo ama baš svi slinili.

Konzekventno, Sega nije mogla podnjeti pritisak i izgubila je bitku, donijevši Nintendu još veću zaradu otkazivanjem podrške za MegaDrive. I tako, jednu videogame krizu i dvije generacije konzola kasnije, pred nama su bili dva nabrijana pastuha videokonzola: Xbox i Playstation 2. Microsoftov nasilnički ulet na tržište konzola ostavilo je dosta jaki odaziv i reakciju, dajući Amerikancima još jedan razlog zašto da žvaljakaju svoju zastavu i kupuju konzolu koja je rađena u good ol' US of A. OK, dobro... Microsoft svoju konzolu proizvodi u Meksiku, tako da, budimo realni, ovo s patriotskim konzumerizmom baš i nije držalo vodu.

U utrci s Playstationom 2, Xbox je stajao na relativno tankom ledu zbog neusporedivo manjeg lineupa koji je, realno, bio rezultat kasnijeg datuma izlaska. Plus to da je, iskreno, njegova veličina bila tolika da ga dio Japanaca nije mogao ni provući kroz ulazna vrata stana. Zbrojimo li ovo s općenitim afinitetom prema japanskom proizvodu, PS2 je, unatoč prolaznoj ocjeni Xboxa, dobio rundu.

Gdje tu stoji PC kao gaming platforma, pitate se. Pa, u vrijeme 16-bitnih konzola, on se navlačio s popularnošću Amige i dostizanjem njezinih kućno-računalnih trijumfa. Kao prvo, na Amigi je grafika bila bolja, kao drugo, imala je puno veću ponudu naslova, dok je glazba bila toliko fenomenalna da je neki ljudi s nostalgičnom suzom u oku slušaju i dan danas. Realno gledano, u ranim devedesetima PC je imao Prehistorika i još par zanimljivih arkadnih i RPG igara poput Zeliarda, fenomenalnog F-15 Strike Eaglea i kultnih klasika poput Bloodneta, Civilisationa i još mnogočega drugoga.

Polako, ali sigurno, zahvaljujući novom hardveru koji je nadmašio i Amigu, PC je uhvatio korak sa drugim platformama i, zahvaljujući sve većem interesu developera, polako postao više nego solidna alternativa konzolama.
PC igre su, u načelu, bile sofisticiranije, žanrovski ITEKAKO drukčije od konzolaških, prije svega zbog načina inputa koji je, realno gledano, ako ništa drugo, barem imao više gumba. Čitave gomile uspješnih RPG-ova o kojima se i dan danas priča, hrpe ozbiljnih simulacija, point and click avanture i real-time strategije podigle su popularnost PC-ja kao platforme.

Za to vrijeme, konzole su ciljale na drukčiji spektar igara. Izbor onog što ćete igrati bio je prije svega osobna preferenca. Ako ste htjeli igrati akcijske i trkaće naslove gledajući u televizor iz ugodnosti vašeg kauča, kupili biste konzolu. Ako ste osim igranja radili i ozbiljnije stvari, dobar izbor bio bi PC.

Ovo sve imalo je svoju težinu do trena kada su se žanrovi počeli stapati i kada su konzolaški developeri počeli izdavati portove svojih igara i na PC računala. Komparativno, grafika i igrivost kod većine tih naslova nije bila adaptirana PC platformi, tako da ste ako ste ih u nekom odsutnom trenutku i instalirali, najčešće dobili sub par iskustvo igrajući ih. Kilave kontrole, traljavi prijenos izbornika među platformama (čuvena monstruozna slova), prejednostavna shema kontrola i slične tričarije garantirale su neuspjeh gomili portova.

Par godina kasnije stigao je žanr koji je na konzoli strahovito teško emulirati: MMO-i. Najpoznatiji od najpoznatijih – čuveni World of Warcraft i dan danas predstavlja, mnogi to tvrde, zadnju liniju obrane PC-ja od navale konzolaških naslova.

Naime, čak smo i mi, gledajući velik broj korisničkih komentara, često nailazili na komentare u stilu kada će ovo izaći na PC-ju ili pljuvanju poput još jedan port. Problem je u tome što se, realno gledano, gaming u zadnjih par godina JAKO promijenio. Realna konkurencija među platformama uglavnom se svodi na sukobe Nintenda, Microsofta i Sonya, dok PC spada u kategoriju za sebe.

Upravo taj podatak zabrinuo je vlasnike PC-ja do te mjere da se neki od njih pribojavaju za budućnost PC-a kao uspješne platforme. Veliki problem s tom grupom ljudi prije svega leži u neshvaćanju činjenice da je, unatoč svim sličnostima s drugim platformama, PC strahovito specifičan. Najjače perjanice njegove ponude su masivni multiplayeri i strategije u realnom vremenu. Još jedan razlog zbog kojeg PC ispada iz konkurencije je, realno govoreći, cijena. Dobar dio komponenti za high-end konfiguracije cjenovno znaju nadmašiti Playstation 3, Wii i Xbox360, što je do neke mjere presmiješno. Čak smo duboko uvjereni da, ako se potrudite, možete za cijenu high-end PC-ja kupiti sve tri popularne konzole.

Također, ako ćemo biti potpuno iskreni, nije nam jasno zbog čega ljudi koji kupuju konfiguracije od preko 6.000 kuna ne mogu malo mućnuti glavom i kupiti konzolu. Većina strastvenih gamera posjeduje više od jedne platforme te će – ako ih pitate – sve hipotetske teze o uništavanju tržišta i umiranju platformi vrlo elegantno ignorirati.

U konačnici, lineupi novih naslova koji dolaze na više od jedne platforme daleko su privlačniji nego što je to prije bilo. Skoro svi nadolazeći megapopularni FPS-ovi su multiplatformski naslovi. Fenomenalne indie igre dostupne su na nekoliko platformi u isto vrijeme. Portovi se, velikom većinom, rade besprijekorno. U konačnici, output tradicionalnih PC hitova sasvim je solidan, a gomila novih naslova i dalje dolazi na kućno računalo.

Ako stavimo sve ovo u neku objektivnu perspektivu, uvjereni smo da je dobar dio PC gamera zabrinuto pomanjkanjem ekskluziviteta . Poanta je da su se vremena promijenila. Nitko pojedinog igrača ne tjera da kupuje skupe konfiguracije ako se želi igrati. Također, biti vlasnik više od jedne platforme nije ni blizu skupo kao prije deset godina. U konačnici, ako žalite za starim dobrim vremenima, nabavite emulator, kupite ROM-ove i portove te uživajte u starim dobrim vremenima. Ako vas pere još žešća nostalgija, nabavite stare konzole, instalirajte MS-DOS emulator i igrajte legendarne retro naslove koliko vam mila volja. Jaz među gamerima koji nastaje po pitanju izbora između PC-ja i konzola notorna je glupost potaknuta hirovitom instinktivnom potrebom za udruživanje u čopore.

Ako nas pitate, najbolje je iskusiti sve čari multiplatformskog gaminga igrajući se na više platformi od jedne. Konzole u nisu preskupe, ponuda ekskluziva prisutna je svugdje, a vaš izbor što ćete kupiti samo ovisi o tome koja od njih ima najviše naslova koji odgovaraju baš vama. Zbog toga su izjave tipa 'ova igrica je sranje jer je nema na PC-ju' apsolutna besmislica. Dovraga, pljunite tih 2.000 kuna koliko košta bolja grafička kartica i kupite si Xbox 360! Tada više neće biti plakanja, već ćete kao gospodin birati što ćete taj dan igrati. 'Hmmm, danas imam apetita za malo konzolaške trkačine, a sutra bih mogao zaigrati jedan profinjeni MMO', reći ćete. Ne, konzole, NEĆE uništiti PC gaming niti će PC ikada satrti konzole.

Ova nas situacija neodoljivo podsjeća na prepucavanja oko FIFA-e i PES-a. Koji je nogomet bolji? Koga briga, nabavite si oba i nema više razloga za svađu. Biti fanboy određene igre ili platforme u isto je vrijeme ugodno, ali i destruktivno. Nemojte ograničavati svoje horizonte i dozvolite konzolama da uđu u vašu dnevnu sobu. Ipak, slijedeću činjenicu moramo ponoviti - zlatno doba PC gaminga je definitivno prošlost. Da, zbog konzola. Ali što prije PRIHVATITE tu činjenicu, tim ćete prije biti oslobođeni od ovog umjetnog, bespotrebnog platformskog rata koji ide u korist samo tvrtkama poput Sonyja i Microsofta koji te platforme izdaju. Gledajte, stvari su takve kakve jesu. Znamo da je jako teško čekati da jedan GTA stigne na PC. Ali zbog toga ne treba raditi dramu. Ne, ako vam je određena igra toliko važna da je morate zaigrati, onda po čistoj logici stvari morate nabaviti konzolu. Poanta je u tome da bi se svi skupa oko ovoga čim prije trebali prestati prepucavati kako bi se mogli početi - igrati!

Evo, konačno, pet razloga zašto kupiti konzolu:

1.) Ako kupite konzolu, nećete propuštati konzolaške ekskluzive.

2.) Nema više čekanja na dugotrajne PC prerade hit igara poput Red Dead Redemptiona.

3.) Konzole danas nisu pre (skupe) - koštaju poput jedne bolje PC grafičke kartice.

4.) Konzolu ne morate hardverski nadograđivati svakih godinu dana.

5.) Konačno ćete se opustiti i posvetiti samom igranju.

To je to, poštovani čitatelji, a sada i vas pozivamo da navedete svoje razloge za kupnju konzole. Jasno, možete iznijeti i one protiv takve kupovine. Samo se nemojte (previše) svađati... Irštenem!