U londonskim vrtovima Kensingtona otvoreno je igralište Princeza Diana s gusarskim drvenim jedrenjakom za veranje u punoj veličini, čamcima, pješčanim plažama, indijanskim šatorima, čarobnom šumom sa skrivenim skulpturama dječjih junaka među žbunjem, potocima, palmama, toboganima, ljuljačkma, sve na tragu priče o Peteru Panu. Mislilo se također na slijepu i gluhu djecu.

Mjesto ima više od milijun posjetitelja godišnje iako na ulazu roditelje dočekuje upozorenje: 'Ovdje su rizici namjerni, kako bi vaše dijete moglo razvijati procjenu opasnosti u kontroliranom okruženju igranja, umjesto da to čini u nenadziranom i nereguliranom vanjskom svijetu'.

Kreatori te dječje obećane zemlje tumače kako je riječ o konceptu kojim se nastoji poticati mašta, avanturistički duh i ohrabriti klince na dokazivanje vlastitih mogućnosti. Naravno, područje igre pod budnom je paskom osoblja, zabranjen je unos staklenih predmeta, vožnja biciklom, rolanje i loptanje, pušenje, alkohol i dovođenje pasa.

Sigurnost djece pod svaku cijenu

Još do jučer glavna je mantra roditelja bila sigurnost djece pod svaku cijenu. Bilo je nezamislivo pustiti mališane na otvoreno bez pratnje i zaštite starijih, kao što su to činili naši djedovi i bake. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća roditelji su bili obasipani upozorenjima o skrivenim opasnostima na igralištima i mračnim grabežljivcima koji vrebaju iza ugla. Dakako, promet se u međuvremenu drastično povećao, društvo je postalo svjesnije opasnosti od pedofila i drugih manijaka, ali ipak... Djeca su trpana pod staklena zvona, ušuškivana u pamuk da ih se zaštiti od opasnosti vanjskoga svijeta. Među roditeljima se istaknuo poseban zaštitnički soj tzv. 'ralica roditelja', onih koji krče slobodan put svojoj djeci pod svaku cijenu, bilo da interveniraju kod školskog ravnatelja zbog loše ocjene, bilo da ga panično zaštite od ozljede. Kako se mijenjao trend pokazuje i primjer Velike Britanije gdje je 1971. godine 85 posto devetogodišnjih školaraca odlazilo u školu bez pratnje, 1990. samo 25 posto, a slično je i u našim velikim gradovima.

S američkih igrališta nestajali su vrtuljci zbog opasnosti od ranjavanja, uvodile su se gumene površine za tzv. zone pada, laboratorijski testirane grede od staklenog vlakna zamijenile su drvene. Igra je postajala sterilna, a igralište mali kontrolirani zatvor, gdje su klinci pod budnim okom mama ili tata 'odrađivali' igru, opisuje situaciju američka dizajnerica dječjih igrališta Meghan Talarowski. U strahu da ih ne optuže za nebrigu, odgovorni su u nekim britanskim školama branili sportska natjecanja zbog orošene trave na terenu.

Pobuna psihologa

No sada su se pobunili psiholozi. Nije riječ, kažu, o nostalgiji za starim odgojnim mjerama naših djedova i baka, kakvoj su skloni konzervativni gnjavatori, nego o upozorenju da zbog pretjerane zaštite od rizika djeca postaju ranjivija i nesposobna za život u stvarnom svijetu ispunjenom rizicima – društvenim, financijskim, fizičkim, emocionalnim. Pa kažu: razumni rizici bitni su za zdrav razvoj mališana.

'Mala djeca instinktivno rade ono što je važno za razvoj mozga pa se vrte u krug, trče, skaču, no roditelji im to brane jer se boje da ne padnu', godinama ponavlja Ranko Rajović, stručnjak za odgoj i obrazovanje, nekadašnji predsjednik Mensina svjetskog odbora za nadarenu djecu.

'Bolje slomljena ruka nego slomljeni duh djeteta'

Sve više zemalja danas to uzima vrlo ozbiljno poput Velike Britanije, Kanade, Australije, Njemačke, Danske, Švedske, gdje jača ideja da se djecu mora izložiti 'kontroliranom riziku', prirodnom odrastanju u prirodnoj okolini pod geslom 'bolje malo oderanog koljena i gacanja po blatu, nego odgajanje mekušca koji ne zna izaći sam na ulicu'. Ili kako je rekla britanska arhitektica za krajobraz Marjory Allen: 'Bolje slomljena ruka nego slomljeni duh djeteta'.

Smjernice britanske državne agencije za kontrolu zdravstvenih i sigurnosnih pitanja dječjih igrališta stoga navodi kako cilj današnjeg dizajna igrališta 'nije eliminirati rizik, nego graditi otpornost'. U nekim britanskim školama prvašići uz budno oko nastavnika koriste čekić, pilu, nož, škare i uče kako sigurno zapaliti vatru. Australija je nedavno razvila nove standarde za opremu igrališta, upućujući korisnike na prednosti, a ne samo na rizike aktivnosti koje bi mogle dovesti do ozljeda. To slijede gradovi u Kanadi i Švedskoj, ne i u SAD gdje se boje velikih promjena zbog izrazito visokih odštetnih zahtjeva u slučaju ozljeda.

Plastične sprave sve više zamjenjuju konstrukcije od prirodnih materijala, a na tom je tragu i igralište na zagrebačkom Bundeku. Tobogane su zamijenile zakošene kamene stijene, cjepanice, isprepleteno granje vrba, zidovi za veranje od prirodne cigle i ljuljačke od automobilskih guma. Zbog opasnosti od stakenih krhotina, zaraze od psećeg izmeta i želeći smanjiti broj povreda pri padu, Japanci su svojedobno prirodni pijesak zamijenili plastičnim pločama, a sada se vraćaju na staro jer se pokazalo da su se djeca na plastici više ozljeđivala nago u pijesku.

U nedavnom dokumentarcu 'Land' (Zemlja) autorica Erin Davis pokazuje neobično 'avanturističko' igralište u Wrexhamu (sjeverni Walles), koje više podsjeća na divlje odlagalište krupnog otpada na rubovima naših gradova, nego na prostor za igru. Tu se desetgodišnji klinci bez nadzora odraslih veru po drveću, njišu na užadi, pužu kroz komade cijevi za kanalizaciju, veru po drvenim paletama, stari madraci im služe kao trampolin, gacaju po blatu i vodi, koriste stare lonce, trosjede, kontejnere, automobilske gume i veliki roštilj u kojemu pale vatru, a autorica filmom želi pokazati kako se na drukčiji način mogu djeca osposobiti da se sama nauče nositi sa rizicima.

'Najbolja igrališta u onim su zemljama sjeverne Europe, gdje se njeguje kultura življenja na otvorenom i realističan pristup riziku što dovodi do rješenja koja su doista usredotočena na dječje potrebe' – kaže krajobrazni arhitekt Frode Svane čija se igrališta ne nalaze samo u rodnoj Norveškoj, nego i u Danskoj, Švedskoj i Njemačkoj.

Ali što je zaista sa rizikom od ozljeda? Američke statistike pokazuju da su one na dječjim igralištima neusporedivo manje nego u kući, gdje djeca psihički i često fizički prije stradavaju kao žrtve obiteljskog nasilja, nesređenih odnosa u eksploziji razvoda i borbe među roditeljima za skrbništvo, nego na igralištima, pa publicistkinja Hanna Rosin u svom tekstu naslovljenom 'Previše zaštićeno dijete' poručuje: 'Zaštitu djeteta treba započeti od obiteljskog praga'.