Premda su ovom trenutku dva ruska vojna broda na putu za istočni Mediteran, Rusija u Siriji ne namjerava ratovati i jasno to daje do znanja. Stoga, dok svijet promatra pripreme za još jedno pokleknuće diplomacije pred silom, ispada da Moskva zapravo nije tako ‘uporno’ uz Asada kao što su SAD i zapadni partneri uporno na strani pobunjenika, unatoč neporecivim podacima da te ustanike pojačavaju islamisti, kapital i oružje iz cijelog svijeta – pa čak i notorna Al Kaida. Inače, prema dosadašnjim najavama, zapadna intervencija trebala bi biti zračnog tipa i trajati kratko, a cilj joj nije direktno uništenje Asada – samo ubrzavanje njegovog kraja. U čijim sve rukama nakon takve intervencije mogu završiti zalihe bojnog otrova sarina – taj segment nebeski, ‘air superior’ arhitekti nove Sirije, nisu elaborirali. 

No i Rusija, kao svjetska sila koja prodaje sofisticirano protuzračno oružje jednoj od zaraćenih strana i pruža joj međunarodnu potporu (koliko god Moskva objašnjavala da je riječ o ugovorima potpisanim prije embarga) odgovorna je za to što međunarodna zajednica nije u stanju dokinuti rat razmjera u mnogočemu strašnijih i od rata u Bosni i Hercegovini. 

Poslije pljačkaško-tranzicijske agonije 90-ih, Rusija se pod komandom Vladimira Putina vratila autoritarnom tipu vladavine na štetu demokracije, ali se uz zapanjujući gospodarski rast vratila i na svjetsku scenu s ambicijama da bude suverena sila. A ta suverenost se, između ostalog, izražava odupiranjem dominaciji SAD-a. Mnogi ruski analitičari upravo u tome vide razlog moskovske podrške Asadu. Ne toliko u zaradi od prodaje oružja jer ruski se proračun puni i drugim sredstvima. Ne u vojnoj luci Tartus, koju se mistificira kao zadnju bazu Rusije na Sredozemlju, premda je BBC još lani objavio kako je riječ o malo značajnom postrojenju za opskrbu ruskih brodova vodom i hranom, a bivši ruski veleposlanik u Siriji Robert Markarjan nedavno za tportal kazao da Rusija hipotetski ‘iste usluge bez problema može dogovoriti na Cipru ili u Grčkoj’

Pobjedu zapadnih favorita u Siriji Rusija ne vidi samo kao gubitak vlastitih pozicija u toj zemlji, nego i kao težak udar na ravnotežu snaga na Bliskom i Srednjem istoku, baziranu na sunitsko-šijitskim podjelama. U toj permanentnoj borbi s jedne strane stoji Saudijska Arabija (despotski režim, ali i pouzdan američki saveznik), a s druge Islamska Republika Iran, još jedan ruski partner, naftni gigant i teokratski režim koji je najmoćniji protivnik američkog i saudijskog utjecaja u tom dijelu svijeta.

Čini se da upravo na suprotstavljanju globalnoj hegemoniji Bijele kuće Putin ubire politički profit na svjetskoj sceni, pa i na Zapadu – ne zato što bi Putinovi ili Asadovi simpatizeri s europskih internetskih foruma doista imali pojma o društvenim odnosima u Rusiji, ili o pokoljima kojima je režim dinastije Asad gušio pobune u Siriji od 70-ih naovamo. Nakon katastrofalnih iskustava Afganistana, Iraka i Libije mnogima se čini razumniji stav službene Moskve koja inzistira na međunarodnom pravu, po kojem se bez zajedničke odluke preko Vijeća sigurnosti UN-a svjetske sile nemaju pravo miješati u sukobe unutar suverenih država. Protivnici takvog shvaćanja reći će da se pored mlitavog UN-a nešto mora poduzeti dok ginu stotine tisuća ljudi i poteže se kemijsko oružje. Primijetit će da je Moskva svojim partnerstvom s dinastijom Asad svih ovih desetljeća itekako imala utjecaj na odnose koji su naposljetku eskalirali ratom.

Dok svjetska javnost debatira o (ne)opravdanosti zapadnjačke intervencije koja je na pomolu, ključna pitanja u raspletu (ili novom zapletu) situacije zamagljuju se mehanizmima ratne propagande: tko je, i zašto, iznenadnim korištenjem kemijskog oružja minirao dugo pripremanu mirovnu konferenciju u Ženevi te zašto ratne pripreme opstruiraju neovisnu istragu o počinitelju, iako su UN-ovi inspektori na terenu?