Kroz medije već nekoliko tjedana kola vijest kako će jedna manja postrojba Hrvatske vojske biti poslana u Poljsku ili baltičke države. Vijest je izazvala i nervoznu raspravu u Saboru. Doista, slanje Hrvatske vojske u daleka područja budi neugodne asocijacije na Tridesetogodišnji i Prvi svjetski rat kada su hrvatski vojnici ginuli za tuđe, imperijalne interese. O tome je Krleža u 'Hrvatskom bogu Marsu' rekao sve.

Takva je rasprava, međutim, promašena iz dva bitna razloga. Prvo, glupo je i besmisleno ginuti i smrzavati se u rovovima za bilo koje i bilo čije interese, bili oni 'tuđi' i imperijalni ili 'naši' i nacionalni. Ne postoji i ne može postojati interes neke vladajuće elite – 'naše' ili 'njihove' – koji je vrijedan žrtve i patnje. Problemu se (drugi razlog) može pristupiti i na sasvim drugačiji način: Hrvatska je kao članica Sjevernoatlantskog pakta dužna poštivati svoje ugovorne obveze. Napadne li neka država Hrvatsku, sve članice dužne su joj priskočiti u pomoć sukladno članku 5. Pakta. Zauzvrat, bude li napadnuta neka druga članica NATO – bila to, primjerice, Kanada, Britanija, Turska ili Latvija – i Hrvatska će se istog trenutka zateći u ratnom stanju. Odgovor na pitanje je li takav aranžman potreban, jesu li građani Hrvatske uopće svjesni njegovih posljedica i je li u njihovom interesu, spada u neku drugu, zaludnu raspravu. Naime, kada bi ljudi bili u potpunosti svjesni suštine ratova i vojnih paktova i kada vlastiti život i udobnost ne bi olako stavljali na raspolaganje državama i sličnim tvorevinama, ratova i vojnih paktova ne bi ni bilo.

S hrvatskom satnijom na maglenim pribaltičkim ravnicama ili bez nje, gomilanje trupa na linijama dodira NATO i Rusije treba promatrati u širem globalnom kontekstu. Jedna satnija, pa bila i hrvatska, u toj je jednadžbi tek statistička pogreška.
Meritum krize u odnosima Zapada i Rusije krije se u pitanju ima li Putin ekspanzionističke ambicije. Namjerava li ruska vojska marširati na Tallinn, Rigu, Vilnius i Varšavu? U to je teško povjerovati.

Prije svega, riječ je o članicama NATO koje štiti spomenuti članak 5. Ruska invazija Poljske i Baltika izazvala bi Treći svjetski rat koji ne bi dokrajčio samo Rusiju nego čitav svijet. Sve kada ta invazija i ne bi izazvala nuklearni rat upitno je što bi Rusija dobila okupacijom Poljske i Baltika. Ta bi okupacija bila preskupa, iziskivala bi ogromne vojne i ekonomske resurse i naišla bi na iznimno neprijateljsko okruženje. Dvojbeno je također je li u današnje vrijeme uopće moguća učinkovita okupacija velikih europskih područja kakvu je, primjerice, tijekom Drugog svjetskog rata provodila nacistička vojska. Moderno društvo odveć je složeno i vjerojatno je nemoguće držati ga u totalnoj pokornosti. Uostalom, i astronomski skupa američka okupacija Iraka naišla je na nesavladive prepreke. Nadalje, za razliku od Prvog hladnog rata, Rusija danas ne raspolaže ni planetarno privlačnom ideologijom. Pravoslavlje i kremaljska autokracija nisu roba koju se može prodati na Baltiku i u Poljskoj. Tamo su na cijeni neke druge zablude. Ukratko, riječ je o potpuno neisplativom riziku sa stanovišta Moskve.

Što, dakle, želi Putin?

Rusija se početkom devedesetih godina povukla nekoliko tisuća kilometara na istok. U međuvremenu je ojačala i odlučila da neće dopustiti daljnje smanjenje svoje interesne sfere. Zapadu mora biti jasno da Rusija nakon teškog poraza u Prvom hladnom ratu neće odustati ni od Sirije, ni od Kavkaza, ni od Krima, niti od utjecaja u Ukrajini. Jednako bi reagirale Sjedinjene Države ako bi Rusija stekla uporište ili politički utjecaj u Meksiku ili Kanadi.

Da bude sasvim jasno, ideologija u imperijalnom suparništvu igra potpuno sporednu ulogu. Činjenica da su Sjedinjene Države demokracija, a Rusija autokracija savršeno je nebitna za narav njihovog sukoba. Velike sile uvijek se u međunarodnim odnosima ponašaju kao velike sile. Njihovu vanjsku politiku ne određuju ni sustav vrijednosti ni oblik vladavine nego isključivo logika moći i ravnoteža između – imanentne – težnje ekspanziji i obrane stečenog. Jedina prepreka toj logici je izvjesnost da bi izravni oružani sukob SAD i Rusije spržio čitav planet. Drugim riječima, neovisno o nesumnjivoj moralnoj superiornosti zapadne demokracije u odnosu na Putinovu autokraciju, ponašanje Sjedinjenih Država i Zapada u ovom, Drugom hladnom ratu treba promatrati kao ponašanje imperija koji pokušava potisnuti suparnički imperij. Treba ga dakle promatrati kao bilo koju beskrupuloznu silu koja se, neovisno o vlastitoj racionalističkoj tradiciji, ne ponaša racionalno nego sukladno svojoj imperijalnoj suštini. Ukratko, aktualni sukob Rusije i Zapada nije sukob autokracije i demokracije već klasičan imperijalni sukob koji se odvija po obrascu nastalom još u doba Peloponeskih ratova, obrascu koji je trajna značajka ljudske povijesti. Ni Prvi hladni rat zapravo nije bio sukob demokracije i komunizma nego banalno suparništvo dvaju supersila. Ideologija je bila tek prikladno propagandno sredstvo.

Istina, Rusija na svojim zapadnim granicama gomila trupe. To ne znači da se sprema na invaziju nego slijedi jednostavnu stratešku logiku. Rat u Siriji, kriza u Ukrajini i nestabilnost na Kavkazu objema sukobljenim stranama nameću potrebu da na svim točkama međusobnog dodira demonstriraju silu, što nema osobit vojnički ali ima velik propagandni značaj. No, iako su i Moskva i Washington svjesni 'zajamčenog uzajamnog uništenja', predstava za kojom su posegnuli isuviše je opasna i može se oteti kontroli. U zraku se osjeća zadah tragedije i zato je histerična antiruska kampanja kojoj su se odali neki mediji neumjesna, neodgovorna i odvraća pažnju javnosti sa suštine problema. Pokušaj da se Rusija potisne iz područja koja pripadaju njenoj interesnoj sferi jednako je glup i riskantan kao i svojedobno sovjetsko instaliranje balističkih raketa na Kubi. Samo jaki živci i prisebnost Kennedyja i sovjetskog politbiroa tada su spasili civilizaciju od samouništenja.

Čovječanstvu je potreban novi dogovor o jasnoj podjeli interesnih sfera koji će obje supersile poštivati, onako kao što su poštivale dogovor na Jalti iz veljače 1945. Moralisti će povikati da je takvo razmišljanje cinično jer zanemaruje takozvanu 'volju naroda' u spornim područjima. Načelno, možda i jesu u pravu. Međutim, svjetski mir je takav imperativ i takva vrednota koju čak ni 'narod' sa svojom (nerijetko bizarnom) 'voljom' nema pravo ugrožavati.

Svijet u kojem živimo je nesavršen i loš, ciničan, štoviše, odvratan, ali ga još gorim može učiniti samo rat, a rusko-američki rat (sa sudjelovanjem hrvatske satnije ili bez nje) može ga likvidirati zasvagda. Samo mir – ako treba i po svaku cijenu – čini ga koliko-toliko podnošljivim.