Poboljšanje transparentnosti prihoda od nafte, plina i rudarstva, kako bi se smanjila razina stravične zlouporabe i korupcije, utjecalo bi na resursima bogate zemlje, što je dobra ideja s kojom bi se čak i najglasniji protivnici novih pravila EU-a nerado složili, piše EUobserver.

Transparentnost tog novca je prvi korak prema poboljšanju upravljanja prirodnim resursima. Novac od nafte i rudarstva, primjera radi, bio je vrijedan oko 250 milijardi dolara u Africi 2009, što je za oko pet puta više od inozemne pomoći namijenjene tom kontinentu.

EU ne djeluje u vakuumu. SAD je također uvrstio odredbe o transparentnosti u svoj orijentir za reformu zakona, premda je taj proces dugotrajan, i to ne samo zbog pravnih prijetnji naftnih lobija.

Naime, naftne tvrtke sada čine velike napore da uspore promjene koje EU želi uvesti na način da krivo predstavljaju činjenice i iznose neutemeljene tvrdnje.

Između ostalog tvrde da bi nova pravila 'hendikepirala' određene tvrtke i dala poticaja stranim konkurentima iz Rusije i Kine. Navode kako Rosneft, ruska naftna tvrtka, već navodno trlja ruke od radosti zbog mogućih novih pravila. No, Rosneft je upisan na Londonskoj burzi, dok su tri najveće kineske naftne tvrtke sve navedene u SAD-u, tako da će se i morati prijaviti tu.

U istraživanju EUobservera nema dokaza da bi kompanije na koje bi se nova pravila odnosila izgubile od konkurenata. BP je, primjerice, kineska vlada ovlastila za istraživanje plina u Južnom kineskom moru, a Chevron u Vijetnamu. Međunarodne naftne tvrtke osvojile su naftne blokove u Iraku i Indoneziji u konkurenciji s kineskim ili drugim azijskim kompanijama (a ponekad i u suradnji s njima).

Petro-lobi također traži da pravila EU-a uključuju izuzeća, tako da tvrtke ne moraju objavljivati podatke koje inozemne vlade ne žele. To će ohrabriti svakog diktatora da donese zakon o blokadi kod kuće.

Izuzeća bi značila da se podaci o prihodima neće otkriti gdje je najvažnije. Europa, domovina demokracije, zapravo bi mogla potaknuti represivne zakone u inozemstvu.

Zapanjujuće je da u Kini - koja je već djelomično krenula naprijed po tom pitanju zahtijevajući od tvrtki upisanih u Hong Kongu da objave podatke o plaćanju – nema takvih izuzeća.

Shell je, primjerice, nedavno tvrdio da izvještavanje na razini projekta 'neće dati nikakve smislene transparentnosti u većini zemalja u kojima posluje'. Fascinantno, u isto vrijeme kad je Shell to izjavio, nejasni dokumenti podneseni u sudnici u New Yorku koji se odnose na arbitražu u sporu pokazali su zašto je podnošenje izvješća potrebno.

Ti su dokumenti, naime, otkrili da je i druge tvrtke Shell platio više od milijardu dolara kako bi stekao offshore naftni blok pod nazivom OPL 245. Nigerijski građani će biti vrlo zainteresirani za ove informacije jer se nigerijski vlada složila da će u istom mjesecu uplatiti točno toliki iznos za jednu tvrtku u doba ministra koji je osuđen u Francuskoj 2007. zbog pranja novca.

Drugi argument, smiješno, ali opet dolazi od Shella, jest da bi otkrivanje informacija o projektima omogućilo teroristima da naciljaju njihove velike objekte.

Ovi argumenti gore ne stoje, piše EUobserver. No, čini se da su dobro prošli u Bruxellesu. Njemačka vlada bila je jedan od glavnih blokatora progresivnih pravila, navodno zbog brige za pristup mineralima koji su potrebni za njemačku high-tech industriju.

Favoriziranje tajnosti samo ide u prilog tiranima poput predsjednika Ekvatorske Gvineje.

Nije li stoga bolje imati stabilne, prosperitetne i uređene pravne države s rastućom srednjom klasom koje će biti novo tržište europskih usluga i izvoznih proizvoda u budućnosti, pita se EUobserver.