Kada je riječ o klimatskim promjenama, pojam 'negiranje' (engleski 'denial') odmah uzburka duhove. Tako je američka autorica Kari Norgaard dobila masu prijetećih mailova nakon što je objavila knjigu 'Living in Denial: Climate Change, Emotions, and Everyday Life' (Život u negiranju: klimatske promjene, emocije i svakodnevni život). Pri tome se ova psihologinja sa Sveučilišta u Oregonu ne bavi malim brojem onih koji negiraju da se klimatske promjene događaju pod utjecajem čovjeka. Ono što Norgaard mnogo više zanima je zašto velika većina stanovništva u industrijskim zemljama, koji ne dovode u pitanje znanstvena saznanja o klimatskim promjenama, unatoč tome ne čini ništa u svom svakodnevnom životu kako bi dali doprinos borbi protiv promjene klime.

'Kako je to moguće? Mi znamo mnogo toga o hitnosti tog problema. Ali ako pogledate oko sebe, onda dobijete dojam da ili nitko o tome ništa ne zna ili to nikoga ne zanima', kaže Norgaard u intervjuu za Deutsche Welle

Ova američka znanstvenica je provela deset mjeseci u jednoj općini na sjeveru Norveške. Dakle u zemlji u kojoj se novine redovito čitaju, u kojoj su ljudi politički aktivni i u kojoj se ne sumnja u postojanje klimatskih promjena. Ona je tamo doživjela jednu vrlo toplu zimu, u kojoj je prvi snijeg pao dva mjeseca kasnije nego što je to uobičajeno, što je imalo posljedice za poljoprivredu i turizam. Unatoč tome, ona nije primijetila da se u društvenom i političkom životu puno govori o klimi. I premda su mediji izvještavali o povezanosti tople zime i globalnog zagrijavanja, reakcija nije bilo.

Norgaard to opisuje kao 'socijalno organizirano negiranje': Iako su ljudi informirani o rezultatima istraživanja o klimi, oni ta saznanja ne dovode u vezu sa svojim političkim, društvenim i privatnim životom. Ovo je, kako ona kaže, tipičan odnos u dobrostojećim industrijskim zemljama kada je riječ o zagrijavanju Zemlje. Ona kaže da i u njenoj domovini SAD-u neke regije već trpe zbog klimatskih promjena što ima loše posljedice za gospodarstvo. No nitko ne želi prihvatiti da je to u vezi s njegovim vlastitim životnim stilom i ne zahtijeva neugodne promjene ponašanja, kaže Norgaard.

Per Espen Stoknes je psiholog u 'Centru za klimatsku strategiju' na Norveškom institutu za biznis (NBI). U komunikaciji znanstvenika zanemareni su psihološki mehanizmi obrane, kaže on u razgovoru za DW: 'Dugo se polazilo od toga da će biti dovoljne same činjenice. No postoje psihološke barijere, koje sprječavaju da se zaista prihvati ono što nam znanost pokazuje. To se do sada potcjenjivalo.'

On kaže da se na klimatske promjene gleda kao na nešto što je jako udaljeno. S jedne strane su predviđanja Svjetskog vijeća za zaštitu klime koja se odnose na 2100. godinu vremenski jako daleko, a s druge strane led koji se otapa na Arktiku ili porast razine mora kod Bangladeša ili na Maledivima se pak čini kao nešto što je geografski jako udaljeno. Stoknes kaže da je komunikacija o klimatskim promjenama 'najveći komunikacijski propust svih vremena'.

I mediji igraju određenu ulogu u tom smislu: 'Znamo da se oko 85 posto svih medijskih izvještavanja o klimi odnosi na izvještaje o katastrofama. Također znamo da to dovodi do toga da ljudi izbjegavaju tu temu'. Osim toga, sve se manje izvještava o klimatskim promjenama', kaže Elisabetz Eide sa Sveučilišta u Bergenu, koja se bavi istraživanjima medija i klimatskih promjena. Ona kaže da u društvu i medijima postoji 'umor od klimatskih promjena'.

Ukoliko znanstvenici imaju pravo kada je riječ o tome da je nedostatak angažmana u zaštiti klime motiviran u prvom redu psihološkim faktorima, onda problem treba i psihološko rješenje. 'Moramo se udaljiti od negativnosti i katastrofa i praktična rješenja učiniti atraktivnijima', kaže Stoknes. I Norgaard se zalaže za pozitivne primjere. Vrste ponašanja, za koje se zalažu ekolozi, moraju postati normalne u društvu, smatra Stoknes. On kao primjer navodi online kampanju u kojoj ljudi mogu navesti podatke o svojoj uštedi energije i onda ih usporediti s podacima svojih susjeda. Tako bi primjerice tiskanje na obje stranice prilikom fotokopiranja ili upotreba uređaja koji štede energiju trebali postati jedna od osnovnih opcija.

Ukoliko bi se uspjelo u tome da se ljude ne paralizira scenarijima katastrofa i kada bi im se 'green economy' mogla predstaviti kao atraktivna opcija za budućnost, onda ne bi više bilo ni negiranja, uvjereni su mnogi stručnjaci.