Svim anarhistima koji snove o neorganiziranom društvu, nepostojanju zakona i izlišnosti svakog autoriteta žele utjeloviti na nečijoj šajbi ili izlogu trebalo bi dodijeliti neki pacifički otok i napraviti im montažni grad kojim šeću policajci roboti i gdje je proglašena vječna diktatura. Pa neka pale, bacaju boce, cipelare muriju i ispušu svoj politički program dokle god ih na to tjera višak hormona i psihičkih trauma. Jer ovo što čine s pokretom Occupy nema veze s minimumom političke svijesti.

Dogodilo se to da se šačica anarhista ubacila među prosvjednike Occupy Oaklanda i inicirala žestoki sukob s policijom zbog kojeg je uhićeno 400 prosvjednika, a čitav pokret moralno degradiran. Sakriveni ispod crnih kapuljača i šalova, nerijetko s kacigama i crnim naočalama na licu - taktika prosvjednog sukoba koja se naziva Black Bloc – militantni anarhisti su iskoristili prosvjednike kao ljudski štit, iste one prosvjednike protiv kojih njihov prominentni američki ideolog John Zerzan piše da ciljevi poput zaposlenja, zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, slobode, demokracije, pravde ili mira nisu ništa što se unutar kapitalizma ne bi moglo ostvariti, stoga su praktički nezanimljivi.

Zerzan u jednom od svojih tekstova nastavlja da se ne može očekivati da će potlačeni i iskorišteni ljudi prigrliti anarhistički ideal, stoga će anarhisti biti samo utoliko solidarni s njihovim društvenom borbom ukoliko je mogu prilagoditi svojim ciljevima, tj. unapređenju revolucionarnog anarhističkog projekta.

Baš kao što se dogodilo za vrijeme prosvjeda u Rimu u listopadu prošle godine kada su se Occupy demonstracije sunovratile u divljanje i palež automobila zahvaljujući blackblokovcima, tako je i Occupy Oakland pao kao žrtva nadobudnih anarhista koji su provaljivali u dućane, krali inventar, ušli u gradsku vijećnicu i u sveopćem darmaru, između ostalog, i zapalili zastavu. Ne znamo gdje su bili kada su se dijelili klikeri, ali što je tako teško shvatiti u riječima Derricka Jensena, ekološkog aktivista i protagonista pokreta Occupy kada kaže da je daleko lakše pokupiti kamen s ceste i razbiti prvi slobodni prozor, nego organizirati se i promisliti stvar do kraja, tj. barem strateški odlučiti koji prozori su za razbijanje, ako već dođe do toga da neke barijere mogu biti srušene jedino nasiljem. Sve drugo je čista lijenost i nasilje zbog nasilja, zaključuje Jensen.

Dublji je problem s inauguracijom slijepog nasilja u pokret Occupy. Kako piše Chris Hedges na Truthdig.com, umjesto da građanskom neposlušnošću i ustrajnim nenasiljem naprave podjelu među samim protagonistima jednopostotne elite, ključnim ljudima u policiji i inim predstavnicima stanja stvari koje se želi izmijeniti jer tako na sebe mogu navući simpatiju i pridobiti srca i umove nekih od njih, agresivni ispadi samo će ih izolirati i etiketirati kao problematične marginalce i efektivno kastrirati političku potenciju pokreta. Da ne pričamo da će izlišnim incidentima izgubiti najmoćnijeg saveznika – podršku šire javnosti

Očito, anarhističko kidnapiranje pokreta Occupy daleko je veća prijetnja za njegovu egzistenciju nego bilo koji postotak bilo koje elite ili njezin represivni aparat. Zadnja stvar koju ionako raspršeni i heterogeni pokret treba je da se raspadne po unutrašnjim granicama kojih vjerojatno ima koliko ima i prosvjednika. Zasad ga na hrpi drže tek tanani konci nezadovoljstva.