U mučnim noćnim maratonima u kojima je grčki premijer izgubio sve svoje pokeraške iluzije, a Njemačka se dokazala kao jedini imperij, samo su – kako kaže Cipras – Francuska, Cipar i Italija pokazali bar malo izgubljene europske blagonaklonosti. Nadmoćni ostatak Europe ipak je odlučio pooštriti, a ne olakšati grčki hod po mukama, dok je od Washingtona, Moskve i Pekinga dobila tek utješno tapšanje po ramenima. Cijela Europa protiv najvećeg grešnika Europe, ali ne i NATO, u kojem – barem brojčano – europske zemlje čine najveći broj članica. Za gospodarstvo palac dolje, a za vojnu politiku palac gore na istoj europskoj ruci. Upravo u Zagrebu glavni tajnik Jens Stoltenberg pohvalio je Grčku kao snažnog saveznika, a grčku vladu pomilovao po glavi zbog izjava da ova dužnička kriza nimalo ne utječe na njenu želju da ostane snažna i predana NATO-ova saveznica. 'Važno je imati na umu da je grčki narod proživio teška vremena i podupirem sve napore u pronalasku rješenja krize. Ali to nije nešto u što će NATO ulaziti i smatram da je vrlo važno prepustiti to pitanje Europskoj uniji, vjerovnicima i grčkoj vladi. Nastavit ćemo računati na Grčku kao na snažnog saveznika', rekao je Stoltenberg.

Bez obzira na brojna nagađanja o mogućem približavanju Rusiji i Kini, bez obzira na moguće balkanske odjeke, bez obzira na dodatno jačanje Turske i problema u širem srednjoistočnom okruženju, Stoltenberg je pohvalio Grčku zbog nečega zbog čega je ne bi pohvalio nijedan provincijalni računovođa. Čak i u vrijeme financijskog bankrota Grčka ostaje predvodnička zemlja među onih pet članica EU-a čija vojna izdvajanja prelaze dva posto bruto nacionalnog dohotka, a i u vrijeme Sirize ostaje deveta zemlja na svijetu prema indeksu militarizacije, koji obuhvaća usporedbu udjela vojnih izdataka u cjelokupnom BDP-u, usporedbu između izdvajanja za obranu i troškova zdravstvenog sustava, uz odnos između broja vojnika i broja liječnika te cijenu koju za teško oružje plaća svaki stanovnik zemlje. Na toj listi, koja se ne svodi samo na veličinu vojnog proračuna (naravno da SAD i Kina troše mnogo više), već pokazuje pravu sliku između vojnog rasipanja i troškova za ostale društvene potrebe, Srbija je 33., a Hrvatska 60. zemlja na svijetu.

Umjesto Mercedesa - njemačko oružje

U usporedbi s drugim europskim zemljama, Grčka za obrambene potrebe izdvaja oko 2,3 posto nacionalnog dohotka (oko 5,8 milijardi eura, podaci iz 2012), dok ostale članice EU-a izdvajaju u prosjeku samo 1,6 posto. Grčka javnost i danas podupire izgradnju snažne obrane, iako su i prošle vlade bile prisiljene na značajna rezanja. Siriza je bezuspješno tražila da se vojni troškovi smanje za dodatnih 50 posto, a kada je Cipras prije nekoliko mjeseci u pregovorima s EU-om zatražio da se 400 milijuna eura, koliko je Trojka (EK, MMF i Europska središnja banka) tražila kao dodatno rezanje troškova mirovinskog sustava, zamijeni istom uštedom u vojnim troškovima, bio je glatko odbijen od MMF-a. Svaka takva ideja rezanja vojnih troškova sudara se s dvostrukim neprijateljstvom: s jedne strane Grci se panično boje Turske, a obilno podupiru grčki dio Cipra, a s druge - bez obzira na pozive na opću štednju – stoje europski izvoznici oružja, kojima je Grčka više od dvadeset godina bila najbolji europski kupac. U prvom redu Njemačka i Francuska, pa se Grci nisu zadužili samo zbog toga što su svi htjeli kupiti Mercedese, već zbog toga što su stalno naručivali njemačko oružje, među kojima i šest novih, a nepotrebnih podmornica, koje koštaju oko tri milijarde eura, a ona jedna jedina koju su sagradili u Kielu ne može ploviti ravno ni po mirnom moru.

Grčka je odbila to oružje, ali svejedno bi trebala otplaćivati dug. Kada su Angelu Merkel upitali osjeća li bar malo grižnje savjesti zbog potpirivanja grčke militarističke paranoje, ona je hladnokrvno odgovorila: 'Nismo ih tjerali da kupuju to oružje.' Nisu javno, ali se uz takve poslove uvijek veže i neka druga računica, od potpomaganja korupcije do vezane trgovine između novih zajmova i vojnih narudžbi, pa dugovi rastu, a ogromna vojna mašinerija propada bez ikakve svrhe. Naime, već sada grčke vojne patrole ne obilaze otoke zbog nedostatka goriva, američki bojni zrakoplovi F-16 (Grci su kupili dvije eskadrile) lete samo u krajnjoj nuždi, a u SAD-u još čeka 400 tenkova (ukupno ih imaju 1300, mnogo više od Velike Britanije) koje su Grci već kupili, ali sada nemaju novca za njihov prekomorski prijevoz. Vojne su plaće skresane za 37 posto, a nekoliko vlada već vodi uzaludnu bitku oko zatvaranja 500 kasarni jer lokalni moćnici ne žele izgubiti dodatna radna mjesta i usputne prihode. Od 2003. do 2007. Grčka je bila četvrti uvoznik oružja na svijetu, a od 2008. do 2012. ipak su provedene mjere koje su je spustile na još uvijek previsoko 15. mjesto.

Mutno leglo korupcijskih poslova

Grčka više ne uvozi konvencionalno oružje, ali to samo smanjuje buduće troškove, no ne i postojeće dugove za ono što nije trebalo kupiti, ono što više ne treba, ono što se više ne može održavati, pa čak i ono što nikada nije isporučeno, ali su već potpisani obvezujući ugovori. Od nekih 330 milijardi, koliko bez ove nove tranše iznosi grčki dug, gotovo polovicu čine vojni troškovi, a velik dio svega uvoz je iz Njemačke i Francuske. Njemački izvoz oružja u Grčku čini ukupno nešto manje od 15 posto ovakvog izvoza, a francuski udio u grčkom vojnom uvozu čini postojanih 10 posto. Za obje zemlje to je najveće europsko vojno tržište, a nijedan drugi vid grčke državne potrošnje nije toliko pridonio ovom monumentalnom rastu duga kao izdvajanja za obranu. Da je Grčka za oružje odvajala u skladu s europskim prosjekom (oko 1,5 posto BND-a), u zadnjih bi deset godina uštedjela oko 150 milijardi eura, gotovo polovicu sadašnjeg duga.

Mnogi od tih poslova su moralno upitni, financijski mutni, a prekriveni velom dodatnih tajni. Zbog toga je ove godine konačno podignuta optužnica protiv prijašnjeg ministra obrane Akisa Cohadzopulosa, a terete ga da je dobio osam milijuna eura u nečasnom poslu s neispravnim njemačkim podmornicama. Zbog sličnog mešetarenja Siemens se dragovoljno složio da isplati odštetu od 400 milijuna eura kako pozadina svih tih vojnih trgovina ne bi do kraja isplivala u javnost. Korupcija je često na prvom mjestu bezbrojnih grčkih optužnica, ali se pri tome rijetko spominje da je većina mutnog novca potekla iz zapadnih izvora. 'Čak i kada su svi znali s kojim se nevoljama bori Grčka, Njemačka i Francuska su nudile velike vojne poslove, a istovremeno tražile da se prepolove troškovi za zdravstveno osiguranje', tvrdi jedan od obaviještenih sugovornika glasovitog dnevnika Guardian.

Zbog toga se i ne treba čuditi što – barem prividno – NATO i EU o Grčkoj govore različitim glasovima. Za NATO je Grčka uzorna članica, za EU gospodarska katastrofa, dok se u zapadnoj javnosti u pravilu prešućuje da je gotovo polovicu svojih dužničkih utega Grčka zaradila u toj previše hvaljenoj ulozi uzornog vojnog saveznika. Njemačka se ne srami napasti grčke mirovine, a istovremeno tražiti novac za neispravne podmornice, dok NATO nije učinio gotovo ništa da smiri napetosti između Grčke i Turske. Europska je zajednica polaskala Grčkoj, a pogazila sva svoja načela kada je praktički primila samo grčki dio Cipra. Grci su trošili poput pijanih milijardera, ali dok su bili veliko uvozno tržište, a provjerena brana prema Rusiji i muslimanima, nijednog moćnika nisu previše smetali ni grčki ispadi prema Makedoniji, ni pokušaji da se nametne u ulozi balkanskog lidera, ni odbijanje da prizna Kosovo, ni činjenica da je ova zemlja ušla u EU bez zemljišnog katastra i osnovnog poreznog sustava. Zbog toga je i Stoltenberg u Zagrebu pokušao lažno razdvojiti članstvo u NATO-u i članstvo u EU-u, kao da su vojni troškovi pohvalno, a socijalni nedopustivo rasipanje. NATO je dugo glavinjao u potrazi za protivnikom, a sada se upustio u vrlo opasne igre i u odnosima s Rusijom i na Srednjem istoku i u Afganistanu, pa i od najsiromašnijih traži samo novac (Hrvatska bi trebala postotak prinosa za obranu povećati s 1,5 na dva posto bruto nacionalnog dohotka) i nametnuto zborno pjevanje. I zbog toga je u odnosima s tim europskim i euroatlantskim savezima potrebno dobro zapamtiti i neke grčke pouke o dobrim i lošim dugovima, dopuštenom i nedopuštenom rasipanju. Hrvatska više neće rušiti vojne izdatke, ali ni razmetati se militarizacijom, kao što to ponekad želi ribarica s Pantovčaka.