Donedavno su se mogli malo češće čuti i manje laskavi opisi poput "Scholzomata", zbog prilično uštogljenog stava i mehaničke retorike, ili "Betonsko lice", zbog izbjegavanja iskazivanja emocija.

Mnogima ni sada, nekoliko dana uoči parlamentarnih izbora, nije jasno kako je ovaj političar, kojeg čak ni vlastita stranka nije htjela za predsjednika, uspio doći do pozicije u kojoj ga mnogi već vide kao budućeg kancelara jedne od najmoćnijih država svijeta.

Mediji i analitičari u Njemačkoj već tjednima pokušavaju naći odgovor na to pitanje. Tajna Scholzova uspjeha je nedvojbeno odraz slabosti direktnih kandidata za kancelarsku funkciju, Armina Lascheta iz demokršćanske Unije CDU/CSU i Annalene Baerbock iz Zelenih.

Pomoć konkurencije

Oba kandidata su nakon uzleta na proljeće počela raditi grešku za greškom: Annalena Baerbock je lošom reakcijom na otkrivanja lovaca na plagijate koji su otkrili da su dobri dijelovi njezine knjige o političkim ciljevima stranke prepisani, izgubila vodeću poziciju i Zelene odvela s prvog na treće mjesto po popularnosti stranaka.

Padu popularnosti kandidata Unije Arminu Laschetu je po mnogima kumovala pogrešna odluka čelništva Unije CDU/CSU da u utrku za kancelara i nasljednika Angele Merkel pošalje slabijeg kandidata Lascheta.

Njegov konkurent i šef Kršćansko-socijalne unije (CSU) Markus Söder, kojeg većina građana smatra boljim kandidatom od Lascheta, se očito još nije pomirio s time da je borbu za kancelarsku fotelju morao predati šefu veće stranke unutar Unije.

I to svoje razočaranje ne skriva ni danas usprkos demonstrativnoj podršci posrnulom Laschetu. Do prije nekoliko dana se čak govorilo o zamjeni kandidata na posljednjim koracima kampanje ali se od toga ipak odustalo.

I dok su Zeleni i Unija vodili ne samo bitku protiv vanjskih nego i unutarnjih protivnika, Scholz je u miru sjedio i nije radio ništa. A popularnost mu je rasla. Nošen krilima aktualnog nositelja mandata (Scholz je posljednje četiri godine ministar financija i vicekancelar) socijaldemokratski kandidat je samo radio svoj posao.

Prednost nositelja funkcije

U vrijeme katastrofa poput pandemije ili poplava mjesto ministra financija koji objavljuje ohrabrujuće vijesti o vladinoj pomoći, je vrlo medijski istaknuto što je iz tjedna u tjedan pridonosilo rastu Scholzove popularnosti i stjecanju aure trezvenog državnika koji zna što treba učiniti u pravom trenutku.

Drugi, i po mnogima odlučujući, čimbenik je činjenica da Scholza zbog njegove uloge u posljednjem kabinetu Angele Merkel i činjenici da ovo dvoje političara izvrsno surađuju, vide kao najveći jamac kontinuiteta politike aktualne kancelarke koju bi većine građana i dalje htjela vidjeti na istoj poziciji.

S aktualnom kancelarkom ga, kako svjedoče njegovi prisni suradnici, vežu i karakterne osobine koje su Angelu Merkel 16 godina održavale na vlasti: suzdržane emocije, promišljenost i sklonost analitičkom pristupu problema. To je očito ono što Nijemci cijene kod političara.

Kada je prošle godine Socijaldemokratska stranka (SPD) kao prva od stranaka, za mnoge iznenađujuće, Scholza imenovala kancelarskim kandidatom, ministar financija je najavio kako njegovo kandidiranje nije PR trik nego da on zaista i želi pobijediti. S obzirom na tadašnji rejting SPD-a koji se nalazio pri povijesnom dnu i u nekim trenucima iza Alternative za Njemačku i Zelenih, nitko nije obraćao previše pozornosti na Scholzove izjave.

SPD već godinama, zapravo od ulaska u posljednju koalicijsku vladu Angele Merkel kao manjinski partner, slovi kao stranka u dubokoj krizi na čijem čelu se izmjenjuju bezlični i potpuno promašeni kadrovi.

Ograda od SPD-a

Za analitičare je znakovito da je i SPD-ova predizborna kampanja, otkako se uvidjelo da Scholzu kao političaru raste popularnost, potpuno skrojena po mjeri kancelarskog kandidata. Ponekad se čini kao da SPD nema veze s kandidatom Scholzom. Predizborni stratezi kao da ne žele pojam SPD-a, opterećen nepovoljnim imidžom posljednjih godina, povezivati s trenutno uspješnom markom Olafa Scholza.

Pritom Scholz unutar samog SPD-a nije pretjerano popularan i spada u onu pragmatičnu struju koja je zagovarala ponovni ulazak u koaliciju s Unijom iako je to stranku gotovo dovelo do samouništenja.

Scholz je i crvena krpa za lijevo krilo SPD-a zbog njegove potpore još uvijek spornim reformama tržišta rada koje je sproveo socijaldemokratski kandidat Gerhard Schröder pod kojima je Scholz od 2002. obnašao i funkciju glavnog tajnika stranke.

Odvjetnik pa političar

Scholz iza sebe nema ni neki uzbudljiv životopis: tipično dijete poslijeratne Zapadne Njemačke, Scholz je rođen 1958. u Osnabrücku no već s tri godine obitelj seli u obližnji Hamburg gdje je Olaf završio pravni fakultet nakon kojeg je uslijedila zavidna karijera odvjetnika za radno pravo.

Iako je u SPD ušao već sa 17, njegova ozbiljnija politička karijera je počela tak nakon što je napunio 40 godina. Od tada je u prvoj koalicijskoj vladi Angele Merkel obnašao funkciju ministra rada, u međuvremenu je bio na čelu grada-savezne pokrajine Hamburg da bi se nakon izbora 2017. ponovno vratio u vladu.

Kako primjećuju njegovi biografi, Scholza odlikuju kvalitete koje se prije svega cijene na sjeveru Njemačke među tzv. Hanzeatima, potomcima srednjovjekovne gospodarsko-političke tvorevine na koju su sjeverni Nijemci još uvijek vrlo ponosni i zbog čega, kako im predbacuju u ostatku Njemačke, na ostatak zemlje gledaju malo s visoka.

Sudeći po ispitivanjima javnog mnijenja Scholzu očito nisu naškodili ni financijski skandali oko propale tvrtke Wirecard niti istraga oko pranja novca koji se djelomice povezuju i s njegovim ministarstvom.

Trenutno Schulz živi u Potsdamu, bogatom povijesnom gradu pored Berlina gdje žive mnogi politički i privredni moćnici kojima je obližnji Berlin prenaporan. U njegovoj izbornoj jedinici broj 61 glavni konkurent će mu biti i zelena kandidatkinja Annalena Baerbock. Prognoze predviđaju pobjedu Scholza u ovoj prestižnoj izbornoj jedinici. No mnogi ovdje vide i dvije moćne ličnosti moguće buduće vladajuće socijaldemokratsko-zelene koalicije.