Suradnici, ne prijatelji

Zbog kojih to otvorenih pitanja još iskri između Zagreba i Beograda?

27.06.2017 u 22:07

Bionic
Reading

Tijekom nedavnog susreta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović sa srbijanskim kolegom Aleksandrom Vučićem tijekom njegove inauguracije oboje čelnika izjavilo je kako vjeruju da se odnosi između dvaju država i naroda mogu 'kako-tako' popraviti do kraja godine. No, sudeći po dosadašnjem tempu rješavanja cijeloga niza otvorenih pitanja, teško je reći je li riječ o političkim izjavama ili će se s riječi prijeći na konkretna djela

Za susreta hrvatske predsjednice s novoustoličenim srbijanskim predsjednikom izneseni su zaključci kako je došlo vrijeme da Srbija i Hrvatska naprave pozitivan iskorak u svojim međusobnim odnosima kako bi rješavale brojna otvorena bilateralna pitanja, ali i mnoge druge probleme, među kojima su i zajednički izazovi sigurnosne ili bilo koje druge prirode.

'Srbija i Hrvatska ne moraju biti prijatelji, ali imaju niz pitanja u kojima moraju biti suradnici. Kad je riječ o našim odnosima, ponovit ću ono što sam već rekla u Vukovaru:  ne trebamo jedni drugima glumiti prijateljstvo jer još će puno vode proći i Savom i Dunavom prije nego što budemo prijateljske države. Međutim, moramo biti pragmatični', izjavila je Grabar Kitarović.

 

  • +7
Predsjednica RH na svečanoj inauguraciji srbijanskog predsjednika Vučića Izvor: Pixsell / Autor: Srdjan Ilic/PIXSELL

Ocijenila je da je susret s Vučićem prilika da se napravi korak naprijed, počevši od humanitarnih pitanja nestalih, povratka i statusa izbjeglica, prava manjina u obje zemlje, granice na Dunavu, sukcesije i povratka kulturnih dobara, pitanja arhiva te tzv. univerzalne jurisdikcije.

Uz pitanja zaštite manjina, nestalih, granice i drugih, posebno se ističe pitanje procesuiranja ratnih zločina i Zakona o nadležnosti državnih organa Srbije, kazao je još ranije hrvatski premijer Andrej Plenković, a valja napomenuti kako je prije točno godinu dana potpisana je deklaracija između Srbije i Hrvatske o unaprijeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između dvije zemlje.

I u hrvatskoj te u srbijanskoj javnosti ovaj potez obje strane je pozdravljen, a o ishodu će se moći govori tek za neko vrijeme.

I u njoj su kao ključni problemi istaknuti utvrđivanja granice na Dunavu, sukcesija, povratak i odštete kad je u pitanju imovina, ali i mirovine te nestali. Pored toga, među otvorenim pitanjima se nalaze problemi regionalna jurisdikcija i manjina, na kojima će Hrvatska inzistirati kada je u pitanju otvaranje poglavlja 23. između Srbije i EU.

Granica na Dunavu, sukcesija, stanarska prava... 

Prvi od gorućih pitanja je granica na Dunavu, točnije utvrđivanje 145 kilometara granice na toj rijeci. Spor između dviju država postoji zbog 11.000 hektara zemljišta, 10.000 na lijevoj obali u Srbiji i 1.000 hektara na desnoj obali u Hrvatskoj.

Srbija u ovom otvorenom pitanju smatra kako granica trebala ići sredinom Dunava, dok naša strana smatra kako dijelovi spornog zemljišta pripadaju Hrvatskoj na temelju katastra. Ako pregovori ne uspiju, teritorijalni spor trebao bi se iznijeti pred međunarodnim pravosudnim institucijama.

Idući problem je sukcesija, odnosno podjela imovine bivše države, počevši od isplate stare devizne štednje, zatim problema mješovitih banaka pa sve do podjele zgrada veleposlanstva i diplomatskih rezidencija.

Službeni Beograd smatra kako pitanja imovine društvenih tvrtki i stanarskih prava treba rješavati odvojeno, dok Zagreb ističe kako neriješeno pitanje reciprociteta za stjecanje vlasničkih prava nad nekretninama za državljane drugih država treba riješiti bilateralnim sporazumom. Kao jedno od rješenja pojavljuje se primjena Sporazuma o pitanju sukcesije koji je potpisan 2001. godine u Beču.   

Manjine, nestali, mirovine... 

Važan problem susjednih država su i manjine, iako je nekadašnja Srbija i Crna Gora još 2004. potpisala bilateralni Sporazum s Hrvatskom, po kojem se jamči politička zastupljenost pripadnika hrvatske manjine na svim razinama vlasti, od lokalne do središnje razine.

Postojeći zakoni u Srbiji, pak, ne dopuštaju takvu mogućnost jer u toj državi ne postoji obaveza poštivanja prirodnog praga, dok Hrvatska za razliku od Srbije ima takvu mogućnost. Rješenje se nalazi u izmjeni srbijanskog normativnog sustava ili u promjeni stavaka sporazuma iz 2004. godine.   

Iako je 2014. godine u Mostaru potpisana deklaracija o nestalima, koja je trebala ubrzati završetak procesa traženja osoba nestalih u proteklim ratovima na području bivše Jugoslavije, problem nestalih još nije riješen. Prema hrvatskom stavu, napravljen je popis ubijenih i nestalih, no ti se popisi ne podudaraju sa srbijanskim, dok službeni Beograd smatra kako nisu u potpunosti ispunjeni ciljevi iz deklaracije. Prema mišljenju stručnjaka, ovaj otvoreni problem može se riješiti jedino međusobnim ustupanjem dokumentacije, uz dobru volju obje strane.

Problem je i regionalna jurisdikcija na koju hrvatska strana ne želi pristati, iako s druge strane ima mogućnost suđenja u odsutnosti, što Srbija ne prakticira i smatra kako problem ne postoji jer je prema njoj većina optuženih za ratne zločine procesuirana, bilo u Haagu, bilo na domaćim sudovima.

Hrvatska smatra kako problem leži u selektivnoj primjeni odredbe, zbog čega hrvatski državljani dolaze na udar srbijanskog pravosuđa. Kao jedino rješenje nameće se međusobno povjerenje između dviju država, kao i ustupanje sudskih predmeta.

Stalni problem su imovina te mirovine. Srbijanska strana traži povrat imovine za koju tvrde kako je uništavana te inzistira na nadoknadi ratne štete, dok je stav Zagreba kako novca za odštetu nema, pa se kao jedino rješenje nameće novac te iznad svega politička volja.