'Tu gdje sjedite, to je Krležin stol', govori Šindilj dok ispijamo kavu u Esplanade baru, u kojem gotovo svaki kutak može ispričati priču. Kroz ovaj hotel, koji je neizostavan dio arhitektonske vizure Zagreba, ali i društveno-političkog života države, otkako je otvoren 1925. za imućne putnike legendarne željezničke linije Orient Express, prošla je čitava plejada zanimljivih likova.

Mariji Jurić Zagorki i Dragutinu Tadijanoviću on je neko vrijeme bio dom, a u njegovu baru pojedini akteri društvenog života, poput nedavno preminulog novinara i publicista Denisa Kuljiša, imali su svoje redovne kružoke, kroz hotelske sobe i hodnike prodefilirali su državnici najvišeg ranga, špijuni, bjelosvjetski putnici, poslovnjaci…

Unatoč likovima koji kao da su ispali iz kakvog romana, recimo Haileyjeva, koji Šindilj spominje, a u kojem je glavni lik zapravo hotel te njegovi gosti, svih ovih desetljeća u javnost nije iscurila nijedna vijest o nekakvom incidentu ili sigurnosnom riziku važnih gostiju koji su odsjedali.

'Pa jeste li ikada čuli da se išta dogodilo u Esplanadi?

'Pa jeste li ikada čuli da se išta dogodilo u Esplanadi?' značajno pita Šindilj, diskretno odajući počast svojom minulom radu na poziciji menadžera sigurnosti hotela Esplanade. Naime, Šindilj je jedina osoba u Hrvatskoj s takvom funkcijom, a Esplanade jedini hotel koji je pitanje sigurnosti dignuo na razinu menadžmenta.

Stoga nije ni čudo to da ništa iz Esplanade ne curi u javnost. Šindilju, koji je za tportal pristao otkriti detalje iz svoje 35-godišnje karijere, ovaj je hotel kao drugi dom. U vrijeme Domovinskog rata čak je neko vrijeme i živio u njemu.

To je, priznaje, bilo najizazovnije vrijeme po pitanju sigurnosti. Ljudi su gradom hodali naoružani, atmosfera je bila naelektrizirana. U hotelu su u to vrijeme uglavnom boravili reporteri stranih medijskih kuća.

Rubne situacije u vrijeme Domovinskog rata

'Bilo je svega i svačega, ali 80 posto gostiju bili su novinari reporteri stranih medija. Ovaj restoran izgledao je drugačije, imao je teške zavjese u boji rubina koje su se navlačile za vrijeme zamračenja i u njemu su uglavnom bili novinari. Oni bi čekali zoru da vide gdje će na teren, a za to vrijeme su jeli i pili, što smo im mi svesrdno služili (smijeh)', prisjeća se Šindilj.

S obzirom na to da je preko puta hotela Starčevićev dom, u kojem je bilo središte Hrvatske stranke prava, tada na čelu s Dobroslavom Paragom, i gdje su se regrutirali HOS-ovci, on bi često morao izglađivati situaciju s njima.

'U jednom trenutku ušao nam je naoružani čovjek u visokim kožnim čizmama, preko ramena je imao škorpion s prigušivačem i beretku na glavi. On uđe i ovi moji ga gledaju. Zavladao je strah, no kada ste u Esplanadi, onda ste uvijek u određenoj prednosti. Znate zašto? Ljudi koji prvi put ulaze, ulaze s određenim respektom i strahopoštovanjem. Tako je i ovaj gospodin bio poprilično zbunjen kada sam mu prišao i rekao: 'Dobar dan, oprostite, nemojte se ljutiti, ali ulaženje s dugim oružjem nije dozvoljeno. Molim vas, budite ljubazni, predajte to, stavit ćemo u garderobu pa ćemo vam vratiti kada budete odlazili.' Izvadio je šaržer, stavio ga u džep, predao oružje, zadržao se nekoliko minuta, vidio da nikome nije interesantan, vratili smo mu oružje i izašao je', prepričava Šindilj.

Druga epizoda vezana je za proslavljenu reporterku CNN-a. Htjela je napraviti uvodnu reportažu za vrijeme zamračenja na krovu hotela. Šindilj je za svaki slučaj otišao preko puta u Starčevićev dom da im napomene da će se netko motati po krovu noću i da će se snimati za CNN.

'Mladić od 16, 17 godina koji je tamo stražario rekao mi je: 'Znaš kaj, kroz oko kamere ću te ubiti ako vidim da je uperena prema nama.' Međutim, sve je prošlo bez problema', kaže nam.

Kultni noćni klub i ručne bombe koje se kotrljaju po WC-u

U to je doba u podrumu Esplanade bio noćni klub Diamond. U njega se nije moglo ući bez sakoa i kravate, a za one koji bi došli neformalnije odjeveni postojao je fundus u svim veličinama pa su se muškarci mogli pretvoriti, barem izgledom, u gospodu.

Ulazak u klub bio je, naravno, zabranjen s oružjem. No to nije spriječilo tadašnjeg ministra unutarnjih poslova da krene u ovaj kultni noćni klub naoružan službenim pištoljem. 'Tada smo ga razoružali', kroz smijeh napominje Šindilj. Ministra su zamolili da oružje ostavi u garderobi te mu je poslije uredno vraćeno.

No nije tu bilo samo pištolja. 'Jednom mi je čistačica panično upala u ured i rekla: 'Joj, gospon Šindilj skoro sam poginula.' Dok je čistila muški WC, partvišem je udarila u poklopac za vodoinstalaciju. On je pao, a iz rupe su se otkotrljale dvije ručne bombe. Očito je čovjek išao u klub, pa ih je prije ulaska sakrio u WC-u.'

U to olovno doba Šindilj je čak mjesec i pol živio u hotelu. Zanimljive pozive tada je primao i u gluho doba noći.

'Bila je jedna interesantna noć zračne uzbune, borbeni avioni krenuli su prema Zagrebu, a tadašnji predsjednik i državni vrh bili su u zapovjednom stožeru za obranu. Kad je završila opasnost i sve je dobro prošlo, odem ja u svoju sobicu i taman krenem spavati, a pager zvrnda, zvrnda… Zovu iz ureda za obranu grada. Vele - dobra večer, ja sam taj i taj, mogu li doći, treba mi vina za gospodu. I ja sam im iz našeg vinskog podruma dao vina kako bi nazdravili uspješnom danu bez neprijateljskog napada', prisjeća se Šindilj.

Priču o ratnim vremenima završava spomenom na kolege branitelje, među kojima je bio i recepcionar Esplanade Velimir Đerek zvanog Sokol, a koji je poginuo u obrani Vukovara.

U Esplanadi je on više od 'sigurnjaka'. Tijekom svih ovih godina postao je sastavni dio hotela, pa za sebe kaže da je postao i dobar hotelijer.

Zaposlenici na prvom mjestu

'Lutajući svakodnevno kroz hotel, radeći sa svim segmentima hotelskog poslovanja, postajete sve. Ako ne znate tko što radi i tko što smjera, onda nećete biti dobar menadžer sigurnosti. Morate povezivati sve konce, sve segmente sigurnosti. Morate voditi brigu o sigurnosti zaposlenika i gostiju. Zašto zaposlenike stavljam na prvo mjesto? Ako su oni sigurni i ako rade svoj posao na najbolji mogući način, onda je to najbolja garancija da će gosti biti sigurni', govori Šindilj o otprilike 180 zaposlenika Esplanade.

Pitamo ga koliko još ljudi radi s njim na sigurnosti. Nula, kaže, ali dodaje da s njim radi 180 zaposlenih jer su svi, od čistačice do generalnog direktora, važna karika u sigurnosnom lancu.

Prije koju godinu su, kaže, imali zanimljivu situaciju - zbog visokopozicionirane osobe iz jedne svjetske sile morali su napraviti parcijalnu evakuaciju hotela.

Evakuacija zbog kutije cigara

'To smo i napravili sa sigurnosnim službama. Naime, prilikom posjeta te osobe naša služba vršila je protueksplozijsku zaštitu. U konkretnom slučaju bila je riječ o predsjedničkom apartmanu. U takvim slučajevima kontroliraju se i sve sobe u kojima odsjedaju ljudi iz delegacije štićene osobe. U jednoj sobi policijski pas tragač detektirao je nešto što je odavalo sumnju na nedozvoljenu supstancu. Poduzele su se sve potrebne radnje kako bi se otklonile sve sumnje na reakciju psa i rendgenom je skeniran sumnjiv predmet. Radilo se o kutiji cigara koja je bila dobro skrivena ispod kreveta u jednoj sobi', prisjeća se Šindilj.

Uzbuna je ipak bila lažna, no on i direktor hotela zaključili su da je to bio test. Naime, u toj je sobi posljednji odsjedao državljanin zemlje iz koje je dolazila delegacija, tako da su uvjereni da je kutija podmetnuta kako bi se provjerila učinkovitost službi.

No s našim službama bili su na visini zadatka, a Esplanade je i dandanas hotel u kojem odsjeda najviše državnika koji dolaze u Hrvatsku.

Bitna stavka u sigurnosti su i zaposlenici. Oni prije primanja na posao prolaze i određene sigurnosne provjere, a nerijetko Šindilj zna testirati njihovu lojalnost i poštenje i to tako da ostavi lažni nakit u sobi pa gleda hoće li on biti vraćen ili ne.

Blizak sa stalnim gostima

Razgovor nam prekida poziv. Jedan hrvatski glumac sjeo je na terasu hotela i želi ga pozdraviti. Tijekom 35 godina u Esplanadi naš je sugovornik upoznao mnoge, a sa stalnim gostima je i blizak.

'Miroslav Krleža bio je stalni gost hotela. Sjedio je uvijek baš ovdje, za ovim stolom za kojim mi sjedimo. On je i izjavio da Oleander terasom završava Balkan i počinje Europa u kojoj živi hotel Esplanade. U novije vrijeme jedan od stalnih gostiju bio je Denis Kuljiš. Imam profesionalni odnos sa svima, pa i sa stalnim gostima. S nekima ste blizak, s nekima ne. Sretnete strahovito puno interesantnih ljudi', kaže Šindilj.

On je tu da svim gostima osigura sigurnost i diskreciju, što je posebno izazovno kada u hotelu odsjedaju zvijezde šoubiznisa. Šindilj kaže da, unatoč uvriježenom stereotipu da imaju ekstravagantne zahtjeve i da ostavljaju dar-mar u sobama, njihovi zahtjevi ne odudaraju od onog što uvijek pružaju svakom gostu na njegov zahtjev.

A noćne dame, pitamo ga.

'Prije su dame dolazile u bar ili noćni klub. Danas ne znamo za to i nemamo takvih zahtjeva', pojašnjava.

'Pa je l' nisi ti u penšijunu?!'

Jedan od gostiju s kojim se posebno zbližio bio je Oliver Dragojević. On bi pjevao na dočecima Nove godine u Esplanadi, na koje je znao dolaziti i tadašnji predsjednik.

'On je bio sjajan čovjek. Pričao je kako je za taj doček u Trstu kupio 'veštit od Valentina'', prisjeća se Šindilj. Zadnje su se vidjeli oko godinu dana prije nego je umro... Kad me susreo u hotelu, pitao me - pa je l' nisi ti u penšijunu?', vraća vrijeme unazad Šindilj, savršeno imitirajući dijalekt.

Penšijun, tj. penzija, za koju ga je Oliver pitao, zapravo je već stigla. S početkom 2018. Šindilj je otišao u mirovinu, no odmah je zaposlen na četiri sata, koliko zakon dopušta umirovljenicima.

Planira raditi još koju godinu, a do tada svako jutro dolazi na svoje radno mjesto. Prvo prekontrolira sve radne prostore u hotelu, a posebno javne prostore poput bara i restorana, u kojima se zadržava najveći broj ljudi. Potom na recepciji provjeri što se događalo tijekom noći i onda je, kaže, na redu kavica.

'Ako u tome želite biti uspješan, morate biti predan poslu i živjeti hotel', značajno napominje.

Iako je službeno u mirovini, nema vremena za pisanje knjige. 'Napravio sam pogrešku zato što davnih dana nisam počeo bilježiti neke stvari. Napravio bih bolji bestseler od Haileyjeva Hotela', zaključuje Šindilj.