U slučaju 'Marić protiv Hrvatske', ECHR je presudio u korist oca Miodraga Marića čije je mrtvorođeno dijete javna bolnica u Splitu tretirala kao klinički otpad pa zbog toga nije mogao dobiti informacije o posljednjem počivalištu djeteta i odredio je da mu RH mora isplatiti odštetu u iznosu od 12.300 eura.

Marićeva supruga rodila je mrtvo dijete 7. kolovoza 2003. Ona i suprug nisu željeli preuzeti posmrtne ostatke nego su ostavili bolnici da provede obdukciju i nakon toga se pobrine za pokop. Obdukcija je provedena i 13. listopada 2003. bolnica je odložila mrtvorođenče zajedno s kliničkim otpadom koji je zatim preuzela tvrtka koja ima ugovor s bolnicom i prebacila ga u Zagreb na kremaciju.

Ubrzo nakon toga Marić i njegova supruga pokušali su saznati gdje je dijete pokopano, ali bez uspjeha. U lipnju 2004. podigli su tužbu protiv bolnice tražeći odštetu za duševne boli prouzročene načinom na koji se bolnica riješila posmrtnih ostataka njihove mrtvorođene bebe.

U svibnju 2007. Županijski sud u Splitu presudio je da u skladu s relevantnim domaćim zakonom mrtvo tijelo njihova djeteta nije smjelo biti odbačeno zajedno s kliničkim otpadom, ali da roditelji nemaju pravo na odštetu jer nijedna zakonska odredba ne obvezuje bolnicu da obavijesti roditelje o tome gdje je mrtvorođenče pokopano. Vrhovni sud potvrdio je tu presudu u studenome 2008., a žalba roditelja Ustavnom sudu odbijena je u veljači 2012. godine.

Istodobno, roditelji su podnijeli i kaznenu prijavu protiv bolnice kao i djelatnika bolnice i ugovorne tvrtke, ali ju je općinski sud u Splitu odbacio na temelju toga što su posmrtni ostaci tretirani u skladu s relevantnim zakonom i procedurama.

Roditelji su zatim podnijeli tužbu EHCR-u 31. srpnja 2012. u kojoj su ustvrdili da je tijelo njihova mrtva djeteta neprikladno odbačeno te da se davanjem zahtjeva bolnici da pokopa njihovu bebu nisu odrekli prava da znaju gdje se nalazi posljednje počivalište.

Sud u Strasbourgu ukazuje na to da obrazloženje presude Županijskog suda u Splitu, u kojem se upozorava da procedura u ovakvim slučajevima nije koherentno propisana, otvara pitanja o primjerenosti domaćeg zakona u tom pogledu.

'Sud je zaključio da odbacivanje tijela mrtvorođenog djeteta zajedno s kliničkim otpadom ne ostavljajući trag ostataka ili njihova počivališta nije u skladu sa zakonom i predstavlja kršenje Članka 8.', koji se odnosi na pravo na osobni i obiteljski život, Europske konvencije o ljudskim pravima, navodi se u presudi.

Stoga je sud donio odluku da Hrvatska mora isplatiti Mariću odštetu u visini od 12.300 eura.

U drugom slučaju, 'Jelić protiv Hrvatske' radi se o tužbi udovice Ane Jelić da Republika Hrvatska nije provela primjerenu istragu smrti njezina supruga, hrvatskog Srbina.

Njega je uhitila hrvatska policija u studenome 1991. na području Siska, a poslije ga je i usmrtila.

Sud je zaključio da je u tom slučaju prekršen članak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima što se tiče obveze vlasti da učinkovito istraže smrt supruga Ane Jelić.

'Sud smatra da vlasti nisu slijedile vjerodostojne tragove o identitetu odgovornih počinitelja ubojstva. Sud priznaje poteškoće u istraživanju ovog slučaja: postojali su navodi o velikom broju ciljanih nestanaka i ubijanja civila srpskog porijekla na području Siska, a dvije osobe koje su poslije identificirane kao glavni osumnjičenici imali su visoke pozicije u mjesnoj policiji sve do 1999. godine. Međutim, Sud nalazi da te okolnosti nisu mogle osloboditi vlasti njihove obveze učinkovitog progona zločina', navodi ECHR.

Te dvije osobe su Đuro Brodarac i Vladimir Milanković, u vrijeme rata načelnik sisačko-moslavačke policije i njegov zamjenik, koji su 2011. osumnjičeni za ratne zločine i privedeni. Brodarac je umro nedugo nakon pritvaranja, a Milanković je u međuvremenu nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora za ratne zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima u Sisku 1991. i 1992. godine kada su ubijene 24 osobe.

Sud je odredio da RH mora isplatiti Ani Jelić 20.000 eura odštete i tisuću eura sudskih troškova.