Što kažu brojke? Od terorističkog napada Al Kaide na SAD 2001. ta je zemlja povećala troškove za obranu za dvije trećine. Europa je u istom resoru odredila rezove od dva posto, a sada najavljuje i priprema nove rezove od sedam odnosno

osam posto. EU, s većim BDP-om od SAD-a, već troši upola manje: 295 spram 708 milijardi dolara.

Za takvu politiku nalazimo opravdanje u mišljenju građana. Općenito, Europljani odbijaju sistematsko korištenje sile in ultima instancia s onim uvjerenjem kojim silu koriste Amerikanci. U jednom nedavno objavljenom izvještaju Europskog vijeća za vanjske poslove, 200 ispitanih eksperata zaključilo je da je mišljenje Europljana, prema pitanjima sigurnosti, puno složenije (reklo bi se, multidimenzionalno) od onog koje imaju građani SAD-a (jer se u Europi više vodi računa o klimatskim promjenama, selidbi stanovništva, energetici i efikasnosti državne uprave).

Ironija u cijelom slučaju jest to što je europska (po SAD-u) loša obrambena politika rezultat pola stoljeća američke obrambene politike. Europska povijest dokazuje veliku sposobnost ratovanja. A nakon što su dva puta intervenirali u Europi da zaustave svjetske ratove, Amerikanci su mogli stvoriti Minervu (božicu mudrosti) ali su iz potrebe promovirali Veneru. Sad se Gates srdi na ljubljenu iako je demilitarizacija koja je provedena u XX. stoljeću bila nužna, dapače, tretirana kao 'blagoslov', da bi se sada pojavila kao ozbiljna prepreka trajnome miru XXI. stoljeća. Elem, nije li došlo vrijeme da SAD počne misliti na potrebu da zamijeni ogromnu stavku za obranu u proračunu pametnijim politikama upravljanja rizicima?

Pred opisanom asimetričnom situacijom SAD-a i EUa, ako Washington bude konzekventan, kažu neki eksperti, morao bi povući bez prevelikih rasprava 80.000 vojnika koji su još na tlu Europe 20 godina nakon kraja Hladnoga rata, a onda dopustiti Europljanima da sami odluče kako se žele ponašati sada kada su već postigli obrambenu i političku punoljetnost.

Drugi, pak, i o tome će se diskutirati ovaj vikend u Lisabonu, nasuprot ove potrebne logike, zauzeti su potrebom da se NATO redefinira da bi postao svjetski policajac (što, prema lošem iskustvu u Afganistanu ne bi bilo preporučljivo), odnosno snaga specijalizirana da se odupre suvremenim opasnostima kao što su raketne tehnologije ili mrežni terorizam. Kao da Washington, ali i EU, žele istodobno i jedno i drugo.

NATO je bio koristan i s jedne i s druge strane Atlantika i nije čudno da su razmišljaju dva puta prije nego učine bilo što u smislu deaktiviranja svojih uloga. No drugo je pitanje da se krene put redefiniranja ili traženja novih izgovora kako ne bi nestao. S NATO-om se događa ono što stručnjaci nazivaju 'rješenje traži problem' (ja imam rješenje, što znači da vi imate problem).

Zbog toga, koliko god bilo razumljiv taj pokušaj NATO-a da se pozicionira na atraktivan način kao relevantni faktor u multipolarnom svijetu kojem idemo u susret, istina jest da bi diskretan NATO s niskim profilom koji bi nastavio činiti što i do sada, povezivati oružane snage za sigurnost zainteresiranih, imao puno veće šanse za preživljavanje od projekta koji će tražiti belaje po svijetu kako bi sebe smatrao relevantnim.

Nije nam poznato da većinske stranke u Hrvatskoj shvaćaju koliko je ovo pitanje aktualno. Dapače, ako Europljani tek moraju pokazati SAD-u da se znaju ponašati samostalno i da im je stalo do punoljetnosti, Hrvati tek moraju preboljeti pubertetske porive.