Zašto bi neka žena nosila burkini i zašto bi ga nosila na francuskoj plaži gdje je bikini neka vrst kulturnog dobra? Plaže na kojima se njegovane i samosvjesne žene protežu u bikinijima, mjesta na kojima pršti joie de vivre, opuštenost, bezbrižnost, smijeh, igra, flert, frivolnost, neozbiljnost - sloboda da ti bude po volji, čak su i više od toga. One su moćna politička snaga Europe. Ima li koga na kugli zemaljskoj, a pogotovo donedavno, da ne želi ručati na terasama pariških cafea i uživali na Azurnoj obali?

Za vrijeme Francuske revolucije, Saint Just definirao je prvi put da građanin ima pravo na sreću. Dobro, podrazumijevalo se da je sreća res publica, da pripada javnosti, da je cilj politike. No, pogledajmo, nisu li Francuzi u tome baš majstori, nije li baš to najvažniji dio njihova šarma? Oni su izmislili i patentirali životnu radost. Zar to nije nešto što treba braniti?

A što imamo danas: plaže na francuskoj rivijeri čuvaju naoružane patrole i policija strahuje da se među polugole kupače ne zaleti neka naoružana budala. Još traje golemi napor da se prilike vrate u normalu. Da skratimo: naoružane patrole čuvaju joie de vivre.

Burkinija će biti sve više, možda inspiriraju i Karla Lagerfelda

Dakako, to je nemoguće, jer je priroda zdravog smijeha da se prelijeva preko granica, a ako patrolira policija, ako su oklopna vozila postavljena kraj plaža, malo je otežano biti sretan.

Tridesetak gradova na Azurnoj obali morat će dopustiti kupanje u burkinijima. Iz stava žena koje se zauzimaju za burkini razumjeli smo da pravo na burkini razumiju kao pravo na izražavanje svog identiteta. Prema toma, zabrana ili ne, burkinija će u budućnosti biti sve više, u Francuskoj i u drugim zemljama koje imaju plaže.

Možda će ih biti toliko da će i ženski časopisi donositi naslove: Imate li tijelo za burkini li za bikini? - Ako imate nekoliko kila više, razmislite da na plažu radije odjenite burkini. Nije li i Madonna prije nekoliko godina da se zaštiti od sunca na nekoj plaži, nosila burkini?

Ne možemo znati kako će se okrenuti ni moda, ni društveni pritisak, a ni politika. Možda će moda burkinija depolitizirati, možda će ga Karl Lagerfeld tako skrojiti da više uopće neće biti shvaćen kao oružje u bitki između domaćih i novih zajednica.

Ali neće se svim ženama sviđati ta pobjeda burkinija niti je burkini, čini mi se, tek običan komad odjeće, kao što su bile traperice.

Mnoge nikab i burku odjenu prvi put tek kad se dosele u Europu

Kako živim u šarolikom kvartu u Bruxellesu, poznajem arapske zajednice i sigurna sam da se učvršćuje tendencija da se likvidira modernost koju su arapske žene usvojile zadnjih desetljeća.

Djevojke se iz Maroka udaju u Belgiju i tek ovdje, u glavnom gradu Unije, odjenu nikab, a u Maroku nisu nosile ni maramu. Logika je jednostavna: Ako je žena pokrivena, pristojna je, ako je polugola kao zapadnjakinja, onda zna se što je i što se s njom smije. Sve je više bazena s odvojenom satnicom za kupanje žena i muškaraca i sve su glasnija negodovanja za obavezne zajedničke lekcije plivanja školske djece. Sve je više muškaraca koji se odbijaju rukovati sa ženama.

U tom poništavanju modernizacije, mislim da je politički presudan utjecaj selefizma i vehabizma. Da se mene pita, sve bih selefijske džamije na Zapadu zatvorila, a radikalne imame poslala tamo gdje im je najljepše - u Saudijsku Arabiju. Selefijske džamije su žarište radikalizacije, koja se onda kapilarno širi u sve pore. Negdje izađe kao terorizam ili kao histerija oko karikatura Muhameda, a svakako ima velikog utjecaja i na obitelji u muslimanskim zajednicama i nemam sumnje da dijelom oblikuje i odnose između spolova u arapskim/muslimanskim zajednicama u Europi.

Integraciju su kočili i Europljani prikrivenim rasizmom, ali...

To dovodi i do odbijanja integracije u zapadno društvo. Svi govore kako je integracija ključna, i jest. Modeli koji su postojali do sada omogućavali su je, ali donekle. Bilo je previše prikrivenog rasizma u društvu i javna je tajna da se s pogrešnom adresom u biografiji nisi mogao nadati dobrom poslu, a da je arapsko ime odbijalo gazde da izdaju stanove u boljim kvartovima. Ali ipak je, sve do širenja selefizma, integracija polako napredovala. Sada, kao da je sa strane arapskih zajednica postavljen zid i izvješena zastava: Mi smo u svemu drugačiji i želimo poštivanje baš te drugačijosti.

Ali ta drugačijost manifestira se u poništenju modernizacije i vraćanju prapočecima. Sad se valjda sanja o odnosu žena i muškaraca dok je sve bilo savršeno i nepokvareno, onako kako je bilo u pustinji ili na planinama. Sad se u europskim gradovima nastoji rekonstruirati baš takvo pozicioniranje spolova i određivanje što se smije, što ne.

Evo ja, koju baš briga kako je to bilo nekad davno kod logorske vatre, ne mogu na sve bazene u Bruxellesu kad god mi puhne, jer bi to u nekim općinama, na nekim bazenima, bilo shvaćeno kao provokacija. Tko zna bi li me pustili unutra - ne bi, naravno. Dakle, ne bih mogla ući samo zato što sam žena i jer bi to što sam žena povrijedilo ponos muškaraca.

Mnoge žene osjećaju nelagodu jer je Europa bila mjesto gdje je žena u javnosti bila slobodna. Ta sloboda nije nastala automatski, nego je izborena, ali imati takvu slobodu za mene je izvan diskusije, toliko imanentno da nisam ni pomislila da to netko može dovesti u pitanje, ne samo meni, nego bilo kojoj ženi. Nisam spremna ni na najmanju koncesiju oko tih prava, ne vidim prostora ni za najmanji uzmak, a vidim što se događa.

Podčinjena žena, kako to nekima dobro zvuči i u Hrvatskoj

Ponovo na plažu u Cannes. Žene u burkiniju ne izgledaju nimalo submisivno, nego naprotiv, vrlo odlučno, drsko, uspravno. Svađaju se s policajcima. Tvrde pred cijelim svijetom da je njihovo pravo i izbor da nose burkini ili nikabe, ili burke, što god požele, jer da je to dio njihovog identiteta. Ove žene nisu podčinjene. Ipak, ta samosvijest počiva na tome što one itekako paze da ne naruše prava svoje domaće zajednice. Njihovo ponašanje na ponos je njihovim očevima, muževima i braći. No bojim se da svaka slična pobjeda autarkičnog, antimodernog, antizapadnog, selefizmom inspiriranog patrijarhata, vodi daljnjoj izolaciji žena u svijetu izvan etničke zajednice. Također će imati i posljedicu usporavanje integracije. Dok je poruka iz takvih zajednica da preziru zapadni način života, rezultat će prije biti aparthejd, a ne integracija.

Konačno, kad krene u jednoj zajednici, širi se i drugdje. Burka, nikab, hidžab, poručuju da im je ideal podčinjena žena, a to se sviđa mnogima. Zar nismo nedavno imali u Hrvatskoj u uvodniku Glasa koncila, jednu fantaziju o poslušnosti žene i neposlušnosti kao njenom glavnom, imanentnom grijehu.

Nevjerojatno je da se neke bitke moraju uvijek i ponovo voditi.