Njegov je život bio pjesma. U doslovnom smislu. Nije prošao dan da ga se nije vidjelo u širokom i veselom društvu u omiljenom kafiću na Rivi, često uz kakvu harmoniku ili osobne zabavljače, kako lijepi novčanice na čelo slučajnih prolaznika i promuklim glasom reve starogradske. Bilo je to doba kada su ga Splićani već bili otpisali i samo su se čekali novi izbori da bi ga se konačno riješili, pa makar on u očaju umjesto eura lijepio fete pršuta. Na vlastito čelo.

I to bi se vjerojatno dogodilo da se nije ukazala Jadranka Kosor, pa Keruma i seku nekako došlepala do Sabora. Na tome joj, s odmakom od tri godine, ipak valja iskazati zahvalnost. Iako je splitsku muku učinila nacionalnom.

Isprazno i do zla boga dosadno moraliziranje ovih dana je ionako potpuno izvan trenda, a prevelika i beskrajna politička korektnost ubit će i ono malo kreativnosti u nama: zato bivšem splitskom gradonačelniku ovog tjedna ipak treba odati priznanje, pokloniti se toj njegovoj vjerojatno nesvjesnoj ironiji i gotovo savršenoj dekonstrukciji hrvatske politike.

Saborski zastupnik, a ne dolazi na posao? Pa što. Još prima i lovu za svoje zabušavanje, cirka pola milijuna kuna godišnje? Fino, zašto ne.

U sukobu interesa, kažete, čak ne želi dostaviti imovinsku karticu i posprdno se cereka na spomen kazne od 40 tisuća kuna? Pa, šta ima veze. On je to najbolje sažeo: fala bogu, ima se od čega platiti.

Drugim riječima, nakon što je nasamario Splićane, Željko Kerum uspio je zajebati cijelu Hrvatsku.

I nema tu neke velike filozofije, za osvojiti sve blagodati hrvatske parazitske demokracije potrebno je samo zrnce trgovačkog talenta i vječna glupost hrvatskih birača. Ostalo dolazi samo po sebi: glas SDP-u na jednoj strani, predstečajna nagodba i spas njegovih milijunskih nekretnina na drugoj. Podrška lokalnom HDZ-u - vlast u bogatim komunalnim tvrtkama zauzvrat. Lijepo to Željko hendla, a kad dođe vrijeme izbora vjerojatno će napraviti očekivanu rošadu i utisnuti se u ionako čudnovati HDZ-ovu koaliciju, ili će se možda vratiti kockanju i na krilima križarske borbe protiv urbanih Jugoslavena i zločestog političkog establišmenta pokušati ostvariti solo prodor.

Nije da nismo viđali takve scenarije.

Danas, kad navrati u Sabor jednom godišnje - onako, samo malo pozdraviti ljude i vidjeti što se radi - još uvijek biva dočekan kao pravi celebrity. Novinari se ustrepere, kamere refleksno uključuju, a zdrava logika i profesionalna sumnjičavost ustupaju mjesto bizarnoj fascinaciji i gotovo voajerskom dahtanju. Sve što kaže - smiješno je, sve što napravi - jedinstveno. Pa tko ne bi umislio da je hrvatski Mandela, makar u stvarnosti bio bliže Boratu?

Javnost je ionako zasićena dosadnjakovićima koji nemaju hrabrosti nabaciti pršut u čelo, koji nemaju politički kliker za kazati: 'Da, uzimam plaću za nerad' i makar zaraditi koji poen na iskrenosti. Ne, nego će - kao onaj nekakav klipan, pomoćnik ministra ili štatijaznam - bezobrazno objašnjavati da su ga punih godinu dana boljela leđa. Ali samo od osam do tri.

Znam, zvuči kao svetogrđe, a miriše malo i na destrukciju: ali u općenito neveselom trenutku i glupom beznađu u kojemu sve ima, a opet i nema smisla - nije nelegitimno postaviti nekoliko razumnih pitanja.
Je li bolje da Kerum dolazi ili ne dolazi u Sabor? Razmislite dobro, iz splitske perspektive dilema nije baš bezazlena.

Ili: on svoju plaću nije zaslužio, no tko uopće jest? Branko Grčić, recimo? Tihomir Jakovina? Marina Merzel? Ivan Šuker

Počnemo li ih nizati, kraj se ne naslućuje. I nije čudo da je u takvoj baruštini izronio upravo prefrigani Vlaj, dobro istreniran u švercerskim epizodama početkom devedesetih i političkom kusuranju u Sanaderovo doba. Tko će ako neće Željko Kerum, kojemu se raja cijelo vrijeme smijala dok je on strpljivo gradio svoj poslovni imperij i kasnije političku karijeru. Samo se vi smijte, a on je prije Obame izgovorio onu frazu 'Yes, I can!'.

Ili, kako je u svom stilu preveo: 'Ja mogu sve!'.

I možeš, samo naprijed Željko: još drskije, još bahatije i još besramnije, uništi zadnju mrvicu nade i izvedi stvar do konačnog apsurda. Uzmi plaću, pare, imunitet, usluge, pogodovanja, ugled, čast, status i titulu, sve uzmi kad ti je bog dao.

Odnosno, kad su ti budale to omogućile.