Otkako je kontraobavještajnom diverzijom Edwarda Snowdena svijet dobio potvrdu da SAD ima ambiciju i mogućnosti nadgledati što misli, radi, voli i mrzi svaki stanovnik planeta, paranoidni strah - odavno sastavni dio modernih civilizacija – dobio je novu platformu za svoj rast
I u najizoliranijim zabitima planeta vjerojatno je opće mjesto postala misao da računala, telefoni, sateliti, nanotehnološki proizvedene 'bube' i kamere - o ljudima da se i ne govori – mogu biti špijuni. Podosta ljudi rastalo se s razumom od misli da svi i sve može biti u službi kontrole koju nad njima provodi neki otuđeni, totalitarni režim, korporacija ili kakav hibrid navedenog. S razvojem tehnologije među dežurne sumnjivce polako dospijevaju i – životinje.
U danima u kojima je odbjegli CIA-in zaposlenik Snowden otkrivao kako su zapadni obavještajci, između ostalog, prisluškivali strane delegacije na londonskom sastanku G20, tiražnim britanskim tabloidima prolunjala je i teorija da bi mačka Freya, kućna ljubimica britanskog ministra financija Georgea Osbornea, mogla biti – kineski špijun. Zašto baš kineski, a ne ruski, turski ili mongolski - nije naznačeno.
Mačka je pobjegla iz doma Osbourneovih 2009. godine, dok njegova stranka još nije bila na vlasti. Nađena je tek poslije dvije godine uličnih lutanja zahvaljujući mikročipu s podacima o vlasniku, nakon čega je postala nešto poput uredske mačke u britanskoj vladi. Izvori Daily Maila 'iz vlade' tvrde da Freya ima pristup nekim vrlo tajnim uredima, pa se odmah zakotrljala još jedna, no ovog puta banalna i polušaljiva – prava tabloidna teorija po kojoj se Freya možda nije izgubila, nego je ukradena. I po kojoj bi, osim mikročipa, u svome tijelu mogla kriti i neke druge sofisticirane uređaje.
Možda su takve izmišljotine puštene da bi se kod manje zahtjevne publike koliko-toliko trivijaliziralo ozbiljno pitanje upletenosti britanskih obavještajnih službi u špijunske skandale neslućenih razmjera. Jer takvi baš ovih dana frcaju u javnost poput metaka iz zapaljenog skladišta eksploziva.
No u cijeloj konstrukciji o Freyi primjetna je i značajna doza paranoidnosti koju se pušta u javnost. Kada to čine neki, medijskim manipulacijama manje vični režimi, onda to obično izaziva podsmjeh. U islamskim zemljama, recimo, u zadnje vrijeme gotovo se uobičajilo sumnjičiti omraženi Izrael za 'životinjske sabotaže'.
Prošle zime vlasti Sudana tvrdile su da su uhvatile lešinara opremljenog GPS kamerom izraelske vojske. Nije pojašnjeno što je špijunskoga u Sudanu radio uhićeni lešinar (ni što je uopće mogao raditi), a Izrael je odbacio optužbe objasnivši da je posrijedi oprema koju je ptici-strvinaru prikačila Izraelska služba za prirodu kako bi pratila lešinarske migracije. I da takvih studija u svijetu postoji na stotine. Objašnjenje je zvučalo uvjerljivije od optužbe, no sjeme paranoje kod dijela ljudi zacijelo je posijano...
Dvije, pak, godine ranije dužnosnik (tada još mubarakovskog) Egipta nije htio isključiti mogućnost da je val napada morskih pasa na kupače, među kojima je jedan bio smrtonosan, zapravo sabotaža koja je organizirana u Izraelu kako bi se osujetila turistička sezona u Egiptu. Bilo kakvi konkretni dokazi, poput onih koje je protiv SAD-a iznio Snowden, nisu predočeni. Ali onaj tko je želio vjerovati – dobio je signal iz redova vlasti.
No ako stavimo na stranu izmišljotine i teorije zavjere, uključivanje životinja u nevjerojatne vojnoobavještajne projekte činjenica je već skoro cijelo stoljeće – pogotovo od 2. svjetskog rata naovamo. Znanost je strahovito napredovala posljednjih desetljeća, a značajan dio pravaca vojne znanosti stvara se iza zidova strogo čuvanih vojnih kompleksa svjetskih velesila.
Mnogo se puta pisalo da su Sjedinjene Američke Države i Rusija u doba Hladnog rata radile s vodenim sisavcima kako bi od njih napravile deminere i podmorske čuvare luka te drugih strateških postrojenja. Spominjali su se kitovi, delfini, morski lavovi - čak i tuljani. Godine 2000. BBC je, primjerice, javio da je Iran za svoje položaje u Perzijskom zaljevu kupio od Rusije 27 morskih životinja, među kojima su, navodno, i delfini obučeni za ubijanje te druge specijalne zadaće.
Posljednjih godina ozbiljni mediji podosta pišu i o kukcima. Američko ministarstvo obrane već desetljećima razvija program Hibridnih insekata, po kojem se u te životinje u stadijima metamorfoze implantiraju elektronički uređaji koji ih čine nekom vrstom kiborga. Naoko obična gusjenica može navodno postati prvorazredni prisluškivač. Washington Post pisao je da su svi 'cybugovi' američkih službi 2007. godine odradili ukupno 160.000 sati leta. S obzirom na razvoj nanotehnologije, ovakva saznanja više se ne doimlju kao teška znanstvena fantastika...
Na drugoj strani, priče o macama-obavještajcima djeluju uvjerljivo kao i špijunske parodije o Austinu Powersu. Barem je tako bilo 60-ih, u vrijeme Hladnog rata, kada je CIA pokušala ostvariti Operaciju Akustična Mačkica.
Obična, jadna domaća mačka podvrgnuta je operacijama tijekom kojih su joj u organizam ugrađene baterije i mikrofon, a rep je 'pretvoren u antenu'. No mačka je bila isuviše samovoljna: na testovima bi nepovratno odlutala od objekta promatranja u potrazi za hranom... Trening je stoga trajao nekoliko godina, a operacija koje su trebale usavršiti mačku-špijuna bilo je više. Program je navodno koštao 15 milijuna dolara.
Naposlijetku, nesretna mačka odvezena je do sovjetskog diplomatskog kompleksa u washingtonskoj aveniji Wiscoinsin, te je tamo izbačena na cesti preko puta ambasade. Pokušavši preći cestu, mačku je pogodio taksi, a program je trajno obustavljen.
