Stogodišnjaci, nekada smatrani rijetkima, postali su uobičajeni. Oni su najbrže rastuća demografska skupina svjetskog stanovništva, s brojevima koji se otprilike udvostručuju svakih deset godina od 1970-ih
Koja je tajna dugovječnosti? To uključuje razotkrivanje složenog međudjelovanja genetske predispozicije i čimbenika životnog stila te kako oni međusobno djeluju tijekom života osobe, objašnjavaju znanstvenici.
Nedavno je studija, objavljena u GeroScienceu, otkrila neke uobičajene biomarkere, uključujući razine kolesterola i glukoze, kod ljudi koji žive dulje od 90 godina.
vezane vijesti
Stogodišnjaci i oni koji ne dosegnu te godine odavno su predmet intenzivnog interesa znanstvenika jer mogu pomoći da shvatimo kako živjeti dulje, a možda i kako starjeti u boljem zdravlju.
Do sada su studije o stogodišnjacima često bile malog opsega i usredotočene na odabranu skupinu, naprimjer isključivale su stogodišnjake koji žive u staračkim domovima, piše Science Alert.
Ogroman skup podataka
Najnovija velika studija usporedila je profile biomarkera mjerene tijekom života među iznimno dugovječnim ljudima i njihovim kraće živućim vršnjacima. Njihovi biomarkeri su uspoređeni te je istražena veza između profila i šanse da netko doživi sto godina.
Istraživanje je uključilo podatke 44.000 Šveđana u dobi od 64 do 99 godina, čije je zdravlje procijenjeno, a oni su bili uzorak takozvane skupine Amoris.
Ti su sudionici zatim praćeni pomoću podataka iz švedskog registra do 35 godina. Od tih ljudi, 1224 ili njih 2,7 posto doživjelo je 100 godina. Velika većina (85 posto) stogodišnjaka bile su žene.
U studiju je uključeno 12 biomarkera temeljenih na krvi te povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i potencijalnom pothranjenošću i anemijom. Sve je to povezano sa starenjem ili smrtnošću u prethodnim studijama.
Biomarker povezan s upalom bila je mokraćna kiselina – otpadni proizvod u tijelu uzrokovan probavom određene hrane.
Pogledani su i markeri povezani s metaboličkim statusom i funkcijom, uključujući ukupni kolesterol i glukozu, te oni povezani s funkcijom jetre, kao što su alanin aminotransferaza (Alt), aspartat aminotransferaza (Ast), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (Alp) i laktat dehidrogenaza (LD).
Znanstvenici su promatrali i kreatinin, povezan s radom bubrega, te željezo i ukupni kapacitet vezanja željeza (TIBC), povezan s anemijom. Konačno, istražili su albumin, biomarker povezan s prehranom.
Nalazi
Otkriveno je da su u cjelini oni koji su doživjeli stoti rođendan imali niže razine glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od 60. godine nadalje.
Iako se srednje vrijednosti većine biomarkera nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i onih koji su kraće živjeli, stogodišnjaci su rijetko pokazivali ekstremno visoke ili niske vrijednosti.
Naprimjer, vrlo je mali broj stogodišnjaka ranije u životu imao razinu glukoze iznad 6,5 mmol/L ili razinu kreatinina iznad 125 µmol/L.
Za mnoge biomarkere i stogodišnjaci i oni koji su kraće živjeli imali su vrijednosti izvan raspona koji se prema kliničkim smjernicama smatra normalnim, vjerojatno zato što su one postavljene na temelju mlađe i zdravije populacije.
Kada su znanstvenici istraživali koji su biomarkeri povezani s vjerojatnošću da se doživi 100 godina, otkriveno je da 10 biomarkera od njih 12 (dakle, ne i alanin aminotransferaza i albumin) pokazuje povezanost s vjerojatnošću da se navrši 100 godina. Pokazalo se tako čak i nakon što su znanstvenici uzeli u obzir dob, spol i teret bolesti.
Ljudi s najnižom razinom ukupnog kolesterola i željeza od pet skupina imali su manje šanse da dođu do 100 godina u usporedbi s onima s višim razinama.
Osim toga, oni s višim razinama glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre također su imali manje šanse da postanu stogodišnjaci.
Apsolutno gledano, razlike su bile prilično male za neke od biomarkera dok su za druge bile nešto značajnije.
Za mokraćnu kiselinu, naprimjer, apsolutna razlika bila je 2,5 postotnih bodova. To znači da su ljudi u skupini s najnižom razinom mokraćne kiseline imali četiri posto šanse da navrše 100 godina, a u skupini s najvišom razinom mokraćne kiseline samo ih je 1,5 posto doživjelo 100. godinu.
Čak i ako su otkrivene razlike općenito prilično male, one sugeriraju potencijalnu vezu između metaboličkog zdravlja, prehrane i iznimne dugovječnosti.
Studija, međutim, ne dopušta nikakve zaključke o tome koji su čimbenici životnog stila ili geni odgovorni za vrijednosti biomarkera.
Ipak, razumno je pomisliti da faktori kao što su prehrana i unos alkohola igraju ulogu u tome.
Praćenje vrijednosti bubrega i jetre, glukoze i mokraćne kiseline kako starimo vjerojatno nije loša ideja, sugeriraju znanstvenici, a i slučajnost vjerojatno igra ulogu u nekom trenutku u dostizanju tako visoke dobi.
Ali činjenica da se razlike u biomarkerima mogu uočiti dugo prije smrti sugerira da bi geni i stil života također mogli igrati ulogu u tome.
