Zakučasta izjava citat je premijerovog obraćanja šefovima javnih tvrtki koje je okupio zajedno s cijelom svitom svojih ministara kako bi im nacrtao da će ubuduće morati raditi ono što su dosad trebali raditi. Pretpostavlja se, iako se nitko neće zakleti sa stopostotnom sigurnošću, da je s 'najstrožim kriterijima' Zoran Milanović aludirao na Branka Šegona

Linićevog pomoćnika je, istina, konkretno okrznuo nešto kasnije, kada je uz znakovit pogled prema ministru financija upozorio da ne želi više biti maltretiran sličnim slučajevima. Ne zato što se silno uznemirio zbog afere koja tjednima potresa državu, nego zato što ga ona 'politički opterećuje'. Prevedeno: radi se o lošem PR-u za njegovu vladu.

Zoran Milanović, plemić utopljen u hrpi bezveznjakovića, jednostavno se ne želi baviti prizemnim, profanim i jeftinim problemčićima poput sukoba interesa ili, ne daj bože, nešto ozbiljnijih marifetluka: ne, on je tu kako bi s vremena na vrijeme nježno šačicom dotakao stol i obznanio da 'ovako više ne ide' ili da 'više neće imati tolerancije'. Valjda bi spomenuo i famozno dizanje ljestvice, samo da taj štos nije iskoristio dosta davno.

I da nesretna Mirela Holy, valjda jedina političarka koja je ozbiljnu političku karijeru skončala u skladu s Planom 21, nije još tada detektirala da se štap diže naviše kako bi se ostali ispod njega lakše provlačili.

Dobro, ne budimo licemjerni: odletio je i Veljko Ostojić, IDS-ovac čije su obiteljske zemljišne špekulacije evidentno izašle iz 'sive zone', brloga u kojemu se u dvije godine nakotilo cijelo životinjsko carstvo sitnih političkih uhljeba, preambicioznih političara-poduzetnika i maštovitih poduzetničkih sponzora. Ostojić je zašao u crno područje i kazna u obliku smjene stigla ga je po ekspresnom postupku - a za onu očekivanu pravosudnu više nitko ni ne mari. Mladen Bajić možda će se jednom i pokrenuti, ali kategorija vremena kod njega je dokazano labava.

Svi ostali su dakle u čuvenoj Milanovićevoj sivoj zoni. Pogotovo Linić, eksteritorijalni ministar čija je snaga evidentno u samostalnosti, pa premijeru ne pada na pamet trenirati strogoću na njegovoj desnoj ruci Šegonu. Jer bi u suprotnom, ako već neće o HBOR-ovim kreditima, valjda barem progovorio o zadarskom slučaju i gotovo nevjerojatnom teroru lokalnih poduzetničko-političkih lobija nad državnim službenicima, javnim novcima i zdravim razumom. Čudnovata kategorija predstečajne nagodbe ondje se potpuno razgolitila zaklinjanjem Rene Sinovčića na 'pozitivne propise ove države' - što je vjerojatno najplastičniji dokaz da nešto u koncepciji Ministarstva financija ne štima. Blago rečeno.

I da je u nekim slučajevima sukob interesa manji problem od njihovog ispreplitanja.

Uglavnom, dok je sir Milanović u Zagrebu lamentirao o plemićkim karakteristikama, nekoliko stotina kilometara južnije SDP-ov načelnik male općine Milna na Braču iz ormara je izvukao svoje najbolje odijelo. Vjerojatno sive boje. Sutradan ga naime čeka još jedna presuda - i to druga zaredom u samo tjedan dana - no siguran je da će ostati u milosti svoje partije. Em je daleko od središta, em, kako će objasniti SDP-ovci, svatko ima pravo osjećati se nevinim sve do pravomoćne osude. A pogotovo ima pravo ni ne pomišljati o napuštanju položaja na koji su ga postavili građani.

Ovako visoku ljestvicu vjerojatno bi preskočio i Anto Đapić. Bez zaleta.

Puno je u Hrvatskoj ljudi koji bi se mogli zvati Frane Lozić - jer na to ime se odaziva brački junak koji je zbog tričavih nekoliko milijuna kuna već nepravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu - no oni su do pojave Šegona mahom predstavljali male igrače. Kokošare, rekao bi Kerum. Milijun tamo, sukob interesa ovamo, kakav namješten natječaj ili bezobrazno političko kadroviranje - ali opet dovoljno da se oglasi notorni HDZ.

Sabo, Radman, Merzel, Linić, Jakovina, Antešić, ništa nije pravno ni politički sankcionirano!', zagrmio je Gordan Jadroković. I ima pravo barem oko prvog dijela i političke odgovornosti, na koju su se SDP-ovci zaklinjali obično u paketu s frazama o 'socijaldemokraciji skandinavskog tipa'. U ušima nam još odzvanjaju te izjave, zajedno s jekom nadmoćnog i samodopadnog smijanja Vesne Pusić kada je trebala reći nešto o sudskoj presudi protiv Srećka Ferenčaka. U njenoj stranci nema sivih tonova, sve je veselo i narančasto.

Jasno, Jandroković je u opoziciji i ima puno pravo nabijati vlasti na nos i kupovinu vijećnika, i razbacivanje javnim novcem, i sukob interesa, i grabež lokalnih resursa uz neviđenu bahatost i ignoranciju zakona. Možda jest tužno to što ćemo njega - taman kad prestanu iskakati nevjerojatne afere iz prethodna dva mandata i kada stranka konačno dočeka presudu protiv same sebe - opet vidjeti na vlasti.

Ali još tužnija je Milanovićeva reakcija koja neugodno podsjeća na doba kada se otvorila afera Brodosplit. Da, radi se o onom slučaju stranačkog lopovluka koji, eto, nikako da dočeka pravosudni pečat. Ali se u Saboru zato vodila rasprava o stricu Marina Jurjevića

To je dakle recept: kad se HDZ-u prigovori za kriminal, on uzvraća komunizmom. A kada se SDP treba braniti zbog sukoba interesa i pogodovanja, on odgovara Sanaderom. Nisu isti, ali bogme nisu ni previše različiti.

O plemićkim karakteristikama da ne govorimo.