Eskalacijom krize Todorićeva koncerna na vidjelo izlaze svi rizici koje je donio model poslovanja temeljen na brzom širenju pomoću kredita, uz vrlo mali udjel vlastitog kapitala. Jedna od neizbježnih posljedica je i domino efekt prelijevanja nelikvidnosti na dobavljače koji su na različite načine sudjelovali u građenju i održavanju Todorićeva mastodonta.

Velik broj domaćih prehrambenih tvrtki uljuljkao se koristeći Konzum kao isključiv kanal prodaje, ne trudeći se dovoljno u proboju na druga tržišta i trgovačke lance. Pojedini veliki dobavljači, poput Francka, kao Todorićevi strateški partneri imali su specijalni status tako da su u Konzumu bili zaštićeni od snažne konkurencije. Međutim, takva vrsta aranžmana pokazala se kao dvosjekli mač jer ih je nakon blokade Konzuma vrlo brzo zatekla ista sudbina.

Problem je to što mnogi dobavljači nisu bili svjesni golemih rizika koji proizlaze iz prihvaćanja uvjeta poslovanja s Todorićem. Najbolji primjer za to je njihov pokušaj osporavanja prava na regres mjeničnog duga, premda mjenica ima iste karakteristike još od 13. stoljeća, kad je ušla u upotrebu kao kreditni instrument.

Naravno, nisu svi dobavljači u istoj poziciji, neki su manje a neki više izloženi Konzumu, neki imaju zadužnice, a neki nemaju. U najgoroj su poziciji mali dobavljači koji u rukama nemaju nikakve garancije, kao i oni veliki koji su previše ovisni o Agrokoru.

I loš kompromis bolji od čekanja

Međutim, bez obzira na različite pozicije i interese, ključni dobavljači moraju biti svjesni toga da ih oklijevanje može skupo koštati. U ovom trenutku bolji je i loš kompromis s bankama nego ustrajavanje na nerazumnim uvjetima. Naprosto, dobavljači moraju shvatiti da im trenutno nitko ne može garantirati naplatu starih potraživanja.

Zabluda je i da će im u tome pomoći država. Premda Vlada ima dobre namjere, iluzija je da će lex Agrokor, koji se nalazi u ubrzanoj saborskoj proceduri, dovesti do brzog rješenja. Njegova najveća manjkavost je to što previđa da država imenuje prinudnu upravu, a istodobno očekuje da banke osiguranju novac za nastavak poslovanja i provođenje restrukturiranja. Međutim, jasno je da u takvim okolnostima nijedna banka neće pristati na takve uvjete pa će dobavljači opet ostati na suhom.     

Zato za njih trenutno nema boljeg rješenja od potpisivanja standstill aranžmana. Ako su glavni kreditori pristali na zamrzavanje svojih potraživanja, onda je fer da to učine i ključni dobavljači. Pritom bi bilo mudro da banke do određene mjere popuste i kroz nove kreditne linije pokriju dio dospjelih dugova kako bi se dobavljačima osigurala minimalna likvidnost. Država bi, pak, trebala pomoći s reprogramom poreznih obveza na neplaćene račune.

Da se ne ponovi Pevec

Ali glavni imperativ treba biti to da se glavnoj 'koki nesilici', Konzumu, što prije omogući nesmetano poslovanje. To podrazumijeva hitno povlačenje blokada i nastavak normalne opskrbe.

U suprotnom, dogodit će se ono što se dogodilo Pevecu koji je, umjesto postizanja pravovremene nagodbe, prošao kroz dugotrajan stečajni postupak uz velike žrtve. Trebalo je dvije godine da se devastirana kompanija ponovno digne na noge, a dobavljači su na kraju opet morali pristati na djelomičan otpis i pretvaranje potraživanja u dionice nove kompanije.