SDP i Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka prošlog mjeseca najavili su da će u saborsku proceduru uputiti prijedlog zakona koji bi, prema njihovu mišljenju, trebao riješiti velik problem trgovanja dugovima i zaštititi potrošače.

Njihov je prijedlog da se zabrani prodaja nenaplativih potrošačkih kredita agencijama za naplatu potraživanja. Ta potraživanja mogla bi se prodavati jedino između banaka jer one jedine, prema Zakonu o kreditnim institucijama, imaju okvir zaštite potrošača u skladu sa zakonima i direktivama EU-a, ističu oporbenjaci.

Pod potrošačke kredite spadaju stambeni i ostali krediti manji od milijun kuna, a koji su namijenjeni pokrivanju osnovnih egzistencijalnih potreba građana.

Među prijedlozima oporbe je i onaj da se spomenuti krediti ne mogu prodati ni drugim bankama ako nedostaje pristanak dužnika te da se on može dati najranije 60 dana prije prodaje dugovanja. Spominje se i pravo prvokupa, odnosno mogućnost da sam dužnik otkupi svoj dug pod istim uvjetima pod kojim ga otkupljuje agencija. Predstavljajući ovu inicijativu, lideri oporbe pozivali su se, između ostaloga, na direktivu EU-a koja regulira ovo osjetljivo područje.

Međutim u spomenutoj direktivi nema govora o zabrani prodaje potraživanja agencijama za njihovu naplatu. Štoviše, ona se zalaže za intenzivnije trgovanje dugovima, odnosno razvoj sekundarnih tržišta tzv. neprihodonosnih kredita uklanjanjem prepreka i poticanjem konkurencije na europskom tržištu.

Istovremeno, direktiva predviđa jačanje zaštitnih mehanizama za prijenos nenaplativih kredita s banaka na kupce kredita, uz istodobnu zaštitu prava dužnika.

U njoj se navodi da agencije za naplatu potraživanja (kupci kredita i pružatelji usluge servisiranja kredita) zasad ne mogu iskoristiti sve prednosti unutarnjeg tržišta zbog prepreka prouzročenih razlikama u nacionalnim sustavima te nepostojanjem odgovarajućeg i koherentnog regulatornog i nadzornog sustava.

Naime oni koji kupuju kredit od banaka u nekim državama članicama nisu regulirani, a u drugima podliježu različitim zahtjevima, ponekad svedene na zahtjev za ishođenjem odobrenja za rad kao da su kreditna institucija.

Te razlike u regulatornim zahtjevima rezultirale su ozbiljnim preprekama zakonitoj prekograničnoj kupnji kredita u Uniji uglavnom zbog povećanih troškova povezanih s usklađivanjem, s kojima se suočavaju oni koji žele kupiti kreditne portfelje.

Kao posljedica toga kupci kredita posluju u ograničenom broju država članica, zbog čega je tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu slabo, a broj zainteresiranih kupaca kredita i dalje nizak, navodi se u direktivi te zaključuje da takvo stanje dovodi do neučinkovitosti sekundarnog tržišta neprihodonosnih kredita.

Ograničeno sudjelovanje kupaca kredita rezultira niskom potražnjom, slabim tržišnim natjecanjem i niskim kupovnim cijenama portfelja ugovora o kreditu na sekundarnim tržištima, što kreditne institucije odvraća od prodaje ugovora o neprihodonosnom kreditu, dodaje se u direktivi.

Dakle intencija ove direktive EU-a je da se jačanjem konkurencije i smanjivanjem zapreka za poslovanje agencija za naplatu potraživanja bankama omoguće bolji uvjeti prodaje nenaplativih potraživanja.

Kreditnim institucijama trebalo bi s jedne strane omogućiti da ugovore o neprihodonosnom kreditu prodaju u cijeloj Uniji na učinkovitim, konkurentnim i transparentnim sekundarnim tržištima, zaključak je direktive.

Što se tiče zaštite potrošača, ona propisuje da se nacionalnim zakonom detaljno urede pitanja poslovanja društava za otkup i servisiranje potraživanja.

Kako bi se to postiglo, uvodi se jedinstvena pravila licenciranja tih društava. Trenutačno su izdavanje odobrenja za rad pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te nadzor nad njima u državama članicama povjereni različitim tijelima, stoga je nužno da države članice razjasne ulogu tih tijela i dodijele im odgovarajuće ovlasti, osobito zbog toga što će ona provoditi i nadzor nad subjektima koji se bave pružanjem usluga u drugim državama članicama.

Također, direktivom se uređuju zaštitne mjere kojima se osigurava to da se dužnici ne nađu u lošijem položaju nakon prodaje kredita, kao i pravila kojih se trebaju pridržavati vjerovnici da bi se, prema potrebi, izvršilo razumno restrukturiranje duga prije pokretanja ovršnog postupka.

Pri odlučivanju o tome koje mjere restrukturiranja treba poduzeti vjerovnici bi trebali uzeti u obzir pojedinačne okolnosti, interese i prava potrošača te njihovu mogućnost da otplate kredit, posebno ako je ugovor o kreditu osiguran stambenom nekretninom kao primarnim mjestom stanovanja potrošača.

Mjere restrukturiranja trebale bi se sastojati od određenih ustupaka za potrošača, kao što su potpuno ili djelomično refinanciranje ugovora o kreditu ili izmjena njegovih postojećih uvjeta, uključujući, među ostalim, produljenje njegova trajanja, promjenu vrste ugovora o kreditu, odgodu plaćanja cijele obročne otplate ili njezina dijela u određenom razdoblju, promjenu kamatne stope, ponudu za odgodu plaćanja ili djelomičnu otplatu, konverziju valute, djelomičan oprost i konsolidaciju duga.