Četrdeset ili pedeset godina stari traktori, ako nisu već odavno završili na nekom odlagalištu otpada, najčešće su tek prašinom prekriveni prizori u nekom seoskom štaglju. U trenucima u kojima polja obrađuju njihova mlađa i modernija braća stari traktori više djeluju tek kao izvor hrđe, a ne zarade za njihove vlasnike. No korporativna pohlepa proizvođača modernih traktora pretvorila je desetljećima staru opremu u traženu robu među američkim poljoprivrednicima, a dovela je čak i do njihove nesvakidašnje suradnje s istočnoeuropskim hakerima.

Američki mediji ovih dana pišu o sve češćoj pojavi da tamošnji poljoprivrednici, umjesto da za svoja imanja kupuju nove moderne traktore, radije na lokalnim i regionalnim dražbama kupuju one iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća. Praksa je zapravo kulminacija problema koji se gomila posljednjih dvadesetak godina, a farmerima sve više otežava život.

Nešto poput automobila, novi moderni traktori čuda su ne samo poljoprivredne, već i digitalne tehnologije. Niz pogodnosti, poput programiranja da bez vozača obrađuju polja ravnajući se prema satelitskom GPS sustavu i drugih, došlo je s nizom velikih problema. Suvremena računalna tehnologija postala je tako glavni kamen spoticanja između poljoprivrednika i proizvođača traktora.

Jednostavno rečeno – nove traktore farmeri više ne mogu sami popraviti svojim alatima u vlastitom štaglju. I čak se ne radi o tome da je popravak zbog nove tehnologije postao previše kompliciran za poljoprivrednike, nego im proizvođači, u čemu se posebno ističe poznati John Deere, to ne dozvoljavaju. Kako su novi traktori opremljeni brojnim čipovima i računalima koji kontroliraju svaki aspekt njihova rada, za sve moguće popravke i dijagnostiku potrebna je ekskluzivna oprema koju John Deere dostavlja samo svojim ovlaštenim distributerima i tehničarima.

Drugim riječima, za svaki, pa i najmanji problem s traktorom njegov vlasnik prisiljen je zvati ovlaštenog distributera, čekati njegov dolazak i vrlo skupo platiti popravak. Situacija neodoljivo podsjeća na sličnu praksu puno šireg spektra proizvođača koji svojim korisnicima brane vlastoručni popravak uređaja i tjeraju ih u ovlaštene servise, čime dodatno zarađuju. Američki poljoprivrednici su se u svojoj nevolji okrenuli rješavanju problema na dva načina.

Jedan je hakiranje, a drugi kupovina starih traktora koji su još uvijek funkcionalni, a nisu softverski povezani sa svojim proizvođačem poput novih modela. Hakerske aplikacije namijenjene za tu svrhu farmeri kupuju na specijaliziranim stranicama na internetu koje – nije potrebno posebno napominjati – posluju na rubu zakona, a autori tih aplikacija nerijetko su hakeri iz istočne Europe, točnije Poljske i Ukrajine.

Američki mediji su tako prije tri godine pisali da 'hakiranje traktora postaje sve popularnije jer John Deere i drugi proizvođači onemogućavaju 'neautorizirane' popravke na poljoprivrednoj opremi, što farmeri tumače kao napad na svoje vlasništvo i kao egzistencijalnu prijetnju ako se njihovi traktori pokvare u nezgodnom trenutku. Opravdanje za svoje postupke poljoprivrednici nalaze u nepoštenim uvjetima koje diktiraju proizvođači.

Teoretski, intelektualno vlasništvo nad softverom koji John Deere ugrađuje u traktore trebalo bi biti zaštićeno istim zakonom koji postoji radi borbe protiv piratiziranja filmova, televizijskih serija, glazbe i sličnog. No od zaštite tog zakona izuzet je softver za upravljanje vozilima, čemu je John Deere pokušao doskočiti tjeranjem kupaca na potpisivanje ugovora kojima bi ovi pristali na to da se odriču svojih prava ako vrše popravke kod neovlaštenih mehaničara ili pri tome koriste neovlaštene rezervne dijelove.

Vezanje vlasnika traktora isključivo uz ovlaštene distributere i tehničare veliki je problem. Oni često jednostavno nisu u stanju u kratkom vremenu odgovoriti na zahtjeve vlasnika, a kako se rad u poljoprivredi mora prilagođavati varljivim vremenskim (ne)prilikama, poljoprivrednicima je nužna laka dostupnost lokalnih mehaničara u kratkom roku.

Drugi veliki problem je, naravno, visok trošak koji ovlašteni tehničari naplaćuju za svoje usluge. Čak i kad obični mehaničar može zamijeniti neki dio na traktoru, primjerice mjenjač ili nešto drugo, vlasnik traktora mora angažirati ovlaštenog tehničara koji se svojim računalom spaja na traktorsko računalo kako bi autorizirao novi dio. Naravno, angažman tehničara stoji i do 150 dolara po satu.

Uz to, poljoprivrednici strahuju da bi John Deere i drugi, baš kao što to redovito čine velike softverske kompanije, nakon nekog vremena mogli prestati podržavati starije verzije softvera nužnog za funkcioniranje traktora. Pitaju se hoće li biti prisiljeni kupovati novu opremu ako se John Deere nakon 20 godina sjeti da više ne želi održavati softver u njihovim traktorima.

Sve to natjeralo je američke farmere da se uvelike okrenu starim i provjerenim traktorima. Na dražbama diljem američkog Srednjeg zapada primjerci iz sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća sve više dobivaju na cijeni. Ti su traktori kvalitetno napravljeni, u potpunosti funkcionalni, rezervne dijelove je vrlo lako nabaviti, popraviti ih može sam poljoprivrednik ili lokalni mehaničar i nisu potrebne nikakve usluge ovlaštenih tehničara ili proizvođača, sofisticirani softver i moderni alati.

Cijena im, naravno, ovisi o tome koliko su korišteni i kako su održavani, ali oni s petnaestak tisuća radnih sati, što se za traktor smatra punim radnim vijekom, mogu se kupiti i za dvadesetak tisuća dolara. Oni u boljem stanju prodaju se i za puno više. Američke novine pišu da je lani jedan s nešto više od dvije tisuće radnih sati prodan za 43,5 tisuća dolara, a drugi, koji je bio u pogonu manje od 900 sati, uspio je dosegnuti cijenu i od preko 60 tisuća dolara.

Čak i ako se radi o starim traktorima, onima koji su pred kraj svojeg radnog vijeka, investicija u kompletnu obnovu obično ne prelazi dvadesetak tisuća dolara, što cijeli proces i dalje čini puno jeftinijim od kupnje novog traktora, čije se cijene kreću od 150 pa do 250 tisuća dolara. Traktori iz osamdesetih godina po voznim se karakteristikama puno manje razlikuju od modernih u odnosu na to koliko su se oni razlikovali od traktora iz, recimo, pedesetih godina prošlog stoljeća. Američki farmeri često dodaju starim traktorima samo nužnu modernu opremu, poput satelitski nadziranog automatskog upravljanja, i mogu ih koristiti idućih pet, deset, pa možda i petnaest godina.

Istini za volju, moderna tehnologija nije uvijek problematična, odnosno ima i svojih dobrih strana. Prilikom korištenja novih traktora ovlašteni tehničari mogu automatski dobiti upozorenja da se neki dio ne ponaša u skladu sa standardima i kontaktirati s vlasnikom kako bi se potencijalni veći problem suzbio na početku. No ako se nešto stvarno pokvari, poljoprivrednici nemaju izbora nego na polju čekati ovlaštene mehaničare te za njihovu satnicu odvojiti stotinu i više dolara umjesto da riješe problem u nekoliko minuta svojim alatom.

Sukobu između proizvođača traktora i poljoprivrednika zasad se ne vidi rješenje. Neki upućuju na to da bi se trebala koristiti praksa iz automobilske industrije. Prije nekoliko godina američka savezna država Massachusetts donijela je zakon prema kojem su proizvođači automobila dužni svoje dijagnostičke alate i priručnike i sve ostalo nužno za popravak modernih automobila na raspolaganje staviti i neovisnim mehaničarima, odnosno ne smiju ih ograničavati samo na svoje mreže ovlaštenih servisa. Da bi se izbjeglo natezanje i moguće komplikacije kad bi slične zakone sa svojim posebnostima donosilo preostalih 49 država, automobilska industrija pristala je da se takva regulativa koristi kao standard i stvari zasad funkcioniraju.

No proizvođači traktora zasad se snažno opiru takvim idejama. U međuvremenu je u tijeku oligopolizacija tržišta proizvođača traktora i rezervnih dijelova za njih, tako da se može očekivati dodatna napetost između onih koji pokušavaju diktirati tržištem i onih koji kupuju na tom tržištu.

Neki procjenjuju da je idealan trenutak za poduzetnika koji bi ponudio poljoprivrednicima nove traktore, a koji bi po svojim mogućnostima uglavnom bili na razini onih iz osamdesetih godina. U međuvremenu, ako netko posjeduje stari i malo isluženi traktor, možda je došao trenutak konačno maknuti sijeno s njega, izglancati ga i ponovo poslati na polje. Posla zacijelo neće manjkati.