Je li to zaista tako, što se stvarno sprema novim zakonom i kako će on poboljšati proces prijave šteta, upitali smo Hrvoja Paukovića, direktora Hrvatskog ureda za osiguranje.

Ovih dana u medijima čitamo da će izmjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu dovesti do 'rušenja monopola' i 'tektonskih promjena' na tržištu. Kako to komentirate, što se zapravo sprema?

Riječ je o iznimno važnom zakonu koji regulira obvezna osiguranja u prometu. Nužnost izmjena i dopuna zakona proizlazi iz činjenice da je došlo do izmjene Direktive 2009/103/EZ u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, stoga sve države članice EU-a moraju izvršiti implementaciju odredbi u svoj pravni sustav. Navedenim izmjenama i dopunama postojećeg normativnog okvira provode se ove ključne ciljane izmjene: naknada štete osobama oštećenima zbog nezgoda u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje, minimalni obvezni iznosi osiguravateljnog pokrića, provjere osiguranja vozila koje provode države članice i korištenje potvrde o odštetnim zahtjevima ugovaratelja osiguranja od strane novog društva za osiguranje.

Radi se o redovnom procesu izmjena i usklađivanja s direktivama EU-a te svakako nije riječ o 'tektonskim promjenama'. Teza o 'rušenju monopola' također je deplasirana i dolazi od nekih interesnih skupina koje nemaju veze sa zaštitom potrošača. Na hrvatskom tržištu osiguranja ne postoji nikakav monopol jer je na njemu značajan broj osiguratelja koji se u intenzivnoj tržišnoj utakmici nadmeću u kvaliteti pružene usluge i nuđenju konkurentne cijene za široku paletu osigurateljnih proizvoda, i sve to pod stalnim nadzorom HANFA-e i uz punu primjenu regulative EU-a.

Što će ove izmjene zakona donijeti potrošačima i što oni konkretno dobivaju?

Hrvatska kao članica EU-a odavno prati i implementira sve promjene koje se odnose na navedenu direktivu te se ovim promjenama dodatno razvija sustav koji je već desetljećima primjereno štitio vlasnika, odnosno korisnika vozila kao osiguranika te oštećene osobe. Uloga osiguranja od automobilske odgovornosti kao zaštitnika ekonomskog integriteta vlasnika vozila i oštećene osobe u prometu doživljava samo novu evoluciju u skladu sa suvremenim trendovima. Rokovi rješavanja odštetnih zahtjeva u Hrvatskoj već su i danas kraći od onih predviđenih direktivom, a uvodi se nova zaštita oštećenih u prometu za slučaj insolventnosti osiguratelja te će se putem Hrvatskog ureda za osiguranje nadoknaditi sva nastala šteta. Zatim se uvodi jedinstveni rok počeka od 15 dana, a osiguranici će moći dobiti potvrdu o eventualno postavljenim odštetnim zahtjevima trećih osoba na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti u unificiranoj formi i sadržaju. Sve navedene promjene omogućavaju da se prava osiguranika, odnosno oštećenih osoba, trajno štite u skladu s europskom pravnom stečevinom, kao što je to bilo i do sada.

Važno je reći da sustav naknade šteta u osiguranju od automobilske odgovornosti (AO) funkcionira vrlo dobro. Naime godišnje sklopimo više od dva milijuna ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, a svake godine riješi se više od 100.000 odštetnih zahtjeva i isplati se više od 200 milijuna eura samo u segmentu AO, uz zanemariv broj sudskih postupaka. Uz sustave izvansudskog rješavanja sporova, koje su osiguratelji stavili na raspolaganje svim oštećenim osobama, odnosno osiguranicima (pravobraniteljstvo za područje osiguranja i Centar za mirenje pri HUO-u), omogućavamo besplatno rješavanje eventualnih prijepora i prigovora tako da se niti ne bilježe značajni brojevi predstavki na rad osiguratelja. Na ovom zakonu radimo s ostalim dionicima te očekujemo da predlagatelj zakona, Ministarstvo financija i naš regulator HANFA imaju u vidu i te činjenice prilikom izrade finalnih prijedloga zakona, ali i podzakonskih akata.

Govori se i da 70 posto svih štetnih slučajeva 'po standardima EU-a' završi nagodbom. Je li to točno i što je tu loše?

Radi se o besmislenoj tezi čiji je cilj ukazati na navodnu štetnost nagodbi, odnosno sporazuma oštećene osobe i osiguratelja. Samo u osiguranju od automobilske odgovornosti u obradi se nalazi preko 150.000 šteta godišnje i naravno da je cilj da se oštećena osoba i osiguratelj nagode, odnosno da postignu sporazum o osnovanosti i visini naknade štete te da se izbjegnu potencijalni prijepori. I sada neki promiču tezu da nije dobro da se oštećena osoba dogovori s osigurateljem i sklopi sporazum o naknadi štete, koji se, zamislite, postiže suglasnošću obje ugovorne strane. Pritom oni koji ni na koji način nisu strana u tom izvanugovornom odnosu naknade štete – odnos osiguranik -osiguratelj - oštećena osoba – imaju hrabrosti osporavati građanima, odnosno oštećenim osobama pravo da slobodnom voljom sklope sporazum s osigurateljem i ostvare svoje pravo na naknadu šteta. A upravo je obveza svih da se postižu sporazumi, rješavaju stvari mirnim putem, bez potrebe vođenja sudskih postupaka, na što su posebno usmjereni europski i hrvatski pravni sustavi. Očito nekima ne ide u prilog to da građanin, odnosno oštećena osoba dobije iznos naknade štete na vlastiti račun i njime slobodno raspolaže.

O kakvim se 'standardima EU-a' uopće govori, ne diktiraju li tržište direktive EU-a?

Naravno da tržište osiguranja diktiraju europske direktive i ostala legislativa EU-a, i to već desetljećima, a u nekim segmentima hrvatski pravni sustav još je detaljnije reguliran, pa čak i 'stroži' nego što to zahtijeva europska pravna stečevina. Priča da se tek sada uvode neki 'standardi EU-a' potpuno je promašena, potaknuta partikularnim interesima određene male skupine, ne uvažavajući u cijelosti činjenicu da već odavno poslujemo u tržišnoj ekonomiji te da je nužno uvažavanje principa tržišnog natjecanja.

Je li točno to da osiguravajuće kuće određuju osiguranicima gdje će popravljati automobile ili su te odluke prepuštene samim klijentima?

U izvanugovornom odnosu naknade štete prilikom osiguranja od automobilske odgovornosti, osiguratelj, u ime osiguranika - štetnika, ima obvezu nadoknaditi svu štetu oštećenoj osobi. Osiguratelj ne određuje oštećenoj osobi gdje će popraviti vozilo – izbor je isključivo na oštećeniku.