Po izlasku iz jednog od četiri lifta i šetnje mračnim hodnikom nebodera u Ulici braće Domany, vrata stana otvara Marijan Butković. Hodnik se momentalno ispuni plavkastocrvenim svjetlom, kao u filmu znanstvene fantastike. Kaže da ime firme Kliconoša nemaju zalijepljeno na vratima jer su im ljudi znali dolaziti potpuno nenajavljeno. U stanu od 66 kvadrata na 17. katu nikada ne vlada tišina. Stalno su uključeni ventilatori različitih veličina koji tjeraju vlagu iz prostora. Upravo ona šteti mikrobilju kojim se Marijan Butković i Andrea Čalopek Butković bave više od 10 godina.

Bez obzira na to što je to daleko od njihove struke, surađuju s najboljim zagrebačkim restoranima. Police su im ispunjene amarantom, gorušicom, korijanderom, rikolom i ostalim mikrobiljem iz ponude. A zagrebačka kulinarska scena vrlo brzo ih je prepoznala. Na svom popisu suradnika imaju više desetaka restorana, ali i veleprodajnih partnera. Zapošljavaju tri osobe - dvije agronomke, Petru i Eleonoru, a Ivo im pomaže sa svime što je potrebno.

Zašto baš najviša stambena zgrada u Zagrebu?

Zato što živimo ovdje, ali na 21. katu. Prodavao se ovaj stan na 17. katu i odlučili smo ga kupiti. Kako su to četiri kata razlike, samo trkneš dolje. Posao je specifičan jer radimo s ugostiteljima. Nekad se zna dogoditi da se u pet popodne sjete da im nešto nedostaje i onda to brzo trebaš spakirati. Super nam je to jer ne moramo negdje dežurati, već se samo spustimo i riješimo situaciju. Isto tako, rano, oko šest ujutro, dolaze nam iz veleprodaja pa se ne moram buditi u četiri ujutro. Zgodnije je ovako.

Ne trošite vrijeme i živce u automobilu ili tramvaju. Vaše prijevozno sredstvo je lift.

Ma niti ne uđem u lift jer živimo u neboderu, pa dok on dođe... Spustim se pješke, ipak su to samo četiri kata.

Što kažu susjedi na vaš biznis?

U zgradi žive ljudi koji su rođeni i odrasli u nekim drugim vremenima. Uvijek ima onih koji nešto sumnjaju. Živim ovdje od druge godine, od 1976., i znao sam gotovo sve susjede. Onda ih malo pozoveš da dođu i vide što to radimo pa u startu preveniraš sve priče i pričice.

Kako i kada je počela ova priča?

Prije 13 godina pokušali smo napraviti nešto u kućnoj radinosti, na balkonu. I onda se to vrlo brzo pretvorilo u ovo. Ovaj smo stan kupili prije deset godina, tako da nam je za razvoj posla trebalo oko tri godine. Ta prva godina služila je za isprobavanje - da vidimo kako se taj posao uopće radi. Kako su ovo bile vojne zgrade, kupovina je trajala. Kada smo napokon ušli u stan, trebalo ga je malo renovirati. To su one klasične stvari poput pločica i prozora jer su bili drveni i raspadali su se. U ovih 66 kvadrata postavili smo police na osam ili 12 nivoa, što znači da se kvadratura množi s toliko. Nama visina igra ulogu.

Koliko puta dnevno imate dostavu?

Sve ovisi o danu. Recimo, imamo dostave ponedjeljkom i četvrtkom te utorkom malu dostavu za one koji ne rade ponedjeljkom. Plus, skoro svaki dan šaljemo za veleprodaju.

Onda nema prodaje na malo?

Nismo okrenuti privatnim kupcima jer ne možemo računati na njih. Skupo im je, a i ne znaju što i koja količina im treba. Jedini izuzetak je naša mala voćarna u neboderu. Njima to više-manje stoji za ukras, rijetko tko kupi nešto.

Neki bi rekli da se tu radi samo o nečem zelenom na tanjuru da ga vizualno podigne.

Ma da, ima onih koji misle da je to cvijet koji smo ubrali negdje u divljini. Prema istraživanjima koja su provedena, klice i mikrozelenje imaju veću nutritivnu vrijednost po jedinici težine. Istina je da to podigne tanjur u smislu vizualnog izgleda, ali ne radi se samo o tome.

Koliko se ovaj posao isplati?

Nešto se mora raditi. Supruga i ja radimo samo ovo, nemamo ništa sa strane. Imamo tri zaposlene osobe, dvije mlade agronomkinje, Eleonoru i Petru, a Ivo je dostavljač i sve ostalo po potrebi.

Kako su saznale za Kliconošu?

Još prije korone studentica nam je poslala mail i ponudila se napisavši da bi voljela raditi to. Bila je kod nas i svidjela nam se. Vidjeli smo da je zagrizla i kada je diplomirala, zaposlili smo je sljedeći dan. Dovela je i prijateljicu s faksa i - eto.

Kakva tehnologija stoji iza ovog projekta?

Tehnologija je najosnovnija, ali ima dosta ručnog rada. Sve se radi tako. Od sijanja i vaganja sjemenja do punjenja teglica, sve treba proći ljudske ruke. Ovdje ništa nije automatizirano jer svaka teglica zahtijeva pažnju. Teško da išta može biti automatizirano jer jedna teglica popije više vode od druge. Treba se prilagođavati situaciji i tu se gubi najviše vremena.

Kako to onda izgleda?

Živimo prema rasporedu. Naprimjer, rotkvice se moraju sijati točno određeni dan da bi u, recimo, utorak ili četvrtak bile na idealnoj razini. Na toj razini spremne su za transport i kada stignu u restoran, najbolje su za korištenje. Ako im nedostaje samo jedan dan, bit će premale, a isto vrijedi i obrnuto. Kod nekih biljaka ne treba biti toliko precizan, tako da sve ide nekim svojim redom i posao je organiziran oko toga. To rade naše dvije agronomkinje, a supruga i ja se bavimo papirologijom, organizacijom i prodajom.

Vidim da se oko nas nalazi puno ventilatora. Kakvi trebaju biti uvjeti za uzgoj?

Nije toliko važna temperatura koliko je bitno da nema vlage. Srećom, ovdje uvijek nešto puše. Kada nigdje u Zagrebu ne puše, ovdje ima vjetra. Zato uvijek prozračujemo da se ne bi nakupila vlaga. Sada je temperatura na ugodna 22 stupnja, ali ljeti i zimi se mijenja.

Kako ste došli do kupaca? Kako se oglašavate?

Pa ne oglašavamo se. Počeli smo s placevima zdrave hrane i sličnim događanjima. Tu smo se malo promovirali. Vidjeli su nas kuhari i chefovi i onda smo krenuli u suradnju. Za nekoliko tjedana to je zaživjelo i krenuli smo s jednim restoranom. Onda je taj chef rekao drugom chefu za nas i tako smo se proširili. Sad imamo popis od više od pedeset restorana i hotela po cijelom Zagrebu i veleprodajne partnere. Našli smo se na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Što ste po struci?

Završio sam srednju elektrotehničku, a time se baš nikad nisam bavio, nego sam bio u knjigovodstvu. Moja mama je 1994. otvorila firmu za knjigovodstvo jer je u pretvorbi i privatizaciji ostala bez posla. To je bilo jedino što je znala raditi i otvorila je svoju firmu. Kupila je računalo kojim se nije znala koristiti, a kako sam završio tu srednju, nešto sam znao o njima. Došao sam joj kao ispomoć za prvu ruku i to je potrajalo sljedećih 20 godina. U međuvremenu sam završio srednju ekonomsku i sad mi to pomaže. Sam mogu voditi knjigovodstvo jer sam to radio preko 20 godina. To mi je bila potvrda da mogu ići dalje.

A vaša supruga?

Ona je fizioterapeutkinja. Bavila se trudnicama, bebama, mamama nakon poroda. Bila je na samom vrhu po tome u Hrvatskoj, surađivala je s UNICEF-om. Ali nismo imali veze i poznanstva i - eto. Klasična hrvatska priča. Njezina karijera lagano je išla dolje. U tom trenutku ja sam bio između poslova, u situaciji u kojoj sam imao nešto novca i viška vremena. Tako sam odlučio upustiti se u ovo da bismo mogli skupa raditi. Za oko dvije i pol godine to smo doveli do razine da možemo zajedno raditi i živjeti od toga.

Je li rizično u ovim vremenima imati samo jedan izvor prihoda?

Da, ali nas je dvoje. Ako se netko razboli, padne, nešto slomi, uvijek postoji drugi koji sve to može nastaviti. Ako sam ja sam i ako mi se nešto dogodi, onda je teško raditi dalje ako to ne možeš.