Obje priče počele su kolapsom tržišta nekretnina (u Japanu ranih 90-ih, u Kini 2021.), a slični su bili i početni odgovori na pucanje nekretninskog balona. Kina sada, kao i Japan tada, isprva je oklijevala s popuštanjem monetarne i fiskalne politike te se odlučila na širenje proizvodnje oslanjajući se na vanjsku potražnju, uz povećanje izdvajanja za istraživanje i razvoj.

Rezultat su postojani trgovinski suficiti i merkantilistički pristup rješavanju gospodarskih problema, što je potaknulo SAD na donošenje protekcionističkih mjera. Kina, poput Japana prije nje, također nastoji ublažiti utjecaj protekcionizma prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo.

Japanska prošlost i kineska sadašnjost: Sličnosti i razlike

Nakon što je 2007. godine dostigao impresivnu stopu rasta od 14 posto, kineski gospodarski rast značajno je usporio, postupno se smanjujući na šest posto do 2019., a potom još brže tijekom pandemije covida i nakon nje. Trenutni rast iznosi jedva pet posto, barem prema službenim statistikama, dok u nominalnim terminima iznosi svega 4,2 posto zbog negativnog rasta deflatora BDP-a (tj. kada se uzme u obzir i inflacija). Ovakvo naglo gospodarsko usporavanje, uz druge čimbenike, poput kolapsa tržišta nekretnina, dovelo je do sve češćih usporedbi s japanskim iskustvom iz 1990-ih, često nazivanim 'izgubljenim desetljećem'.

Prema analizi briselskog think tanka Bruegel, glavna razlika, međutim, leži u činjenici da je Kina danas siromašnija nego što je Japan bio u to vrijeme te još uvijek ima značajan prostor za konvergenciju. Osim toga, mnogo je snažniji vojni i geopolitički igrač nego što je Japan ikada bio. Njezin geopolitički utjecaj uzrok je američkih nastojanja da je tehnološki ograniče, ali to joj istovremeno omogućava veću fleksibilnost na globalnoj sceni, posebno na području Globalnog juga.

Japanski ekonomski uspon nakon Drugoga svjetskog rata, koji je doveo tu državu u izravno ekonomsko natjecanje sa SAD-om 1980-ih, često se navodi u analizama kineskog rasta i potiče traženje paralela s današnjim rivalstvom Kine i SAD-a. Nekada na rubu ekonomskog preuzimanja vodstva od SAD-a, Japan je nakon pucanja balona ušao u dugotrajno razdoblje usporavanja, obilježenog smanjenjem populacije i niskim potencijalnim rastom. Kina danas prolazi kroz svoju strukturnu tranziciju, s jasnim paralelama – kolaps nekretninskog sektora, sve veći oslonac na industrijsku proizvodnju i političke intervencije. Obje zemlje suočavale su se s makroekonomskim neravnotežama koje uključuju visoke stope štednje, prekomjerna ulaganja i dugotrajne viškove na tekućem računu.

Ovaj model rasta, temeljen na investicijama, ima dvije ključne posljedice: brzu akumulaciju javnog duga i deflacijske pritiske uzrokovane viškom kapaciteta. Ipak, postoje i značajne razlike. Kineska ekonomija danas ima još niži udio privatne potrošnje u odnosu na BDP nego što ga je imao Japan, ali i dalje relativno nisku razinu inozemnih ulaganja. Također, Kina je ostvarila velik napredak u inovacijama, osobito u ključnim tehnologijama, čime je ojačala svoju tehnološku neovisnost.

Prekomjerne štednje i ulaganja

Širu sliku kineskog gospodarstva promatramo kroz uzorke štednje i ulaganja, slične onima u Japanu 1980-ih. Posebno su važne sličnosti u nekretninskim balonima, demografskim izazovima i deflacijskim pritiscima. Međutim ključna razlika je u tome što Kina danas ima veći vojni i geopolitički utjecaj od Japana tada, što joj daje veću fleksibilnost u globalnim ekonomskim manevrima, posebno u zemljama Globalnog juga.

Kina i Japan tradicionalno su imali visoke razine domaće štednje za financiranje velikih ulaganja, ali su također one dovodile do gospodarskih neravnoteža. Japan je u 1980-ima imao prosječan rast ulaganja u fiksnu imovinu (FAI) od 4,7 posto dok je u 1990-ima ta stopa pala na 0,34 posto. Kina je u 2000-ima, nakon ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), imala rast ulaganja od 14,2 posto, ali je u 2010-ima taj rast pao na 7,7 posto, posebice zbog usporavanja nekretninskog sektora.

Slična je situacija bila i u sektoru nekretnina. U Japanu je dodana vrijednost nekretninskog sektora pala s 3,7 posto u 1980-ima na 2,1 posto u 1990-ima, a u Kini s 10,7 posto u 2000-ima na 5,11 posto u 2010-ima. Ipak, kineski pad bio je nagliji, što potiče špekulacije o mogućem 'tvrdom prizemljenju' gospodarstva.

Za razliku od Japana, u kojem je financijski sektor bio pogođen krizom nekretnina i razduženjem korporativnog sektora, Kina se suočava s velikim rizicima vezanim uz dug lokalnih vlasti. Osobito je problematična praksa financiranja lokalnih vlasti (tzv. LGFV) jer su akumulirale značajan dug.

Usporavanje ulaganja i niska potrošnja

Jedna od glavnih razlika između Japana i Kine jest činjenica da potonja još uvijek ima iznimno visoku stopu štednje, dijelom zbog nedostatka razvijenog sustava socijalne sigurnosti. Kineska domaćinstva, suočena s nesigurnostima zbog geopolitičke situacije i posljedica pandemije covida, i dalje održavaju visoke razine štednje. Dok je Japan postupno prešao s modela rasta temeljenog na ulaganjima na onaj koji se više oslanja na potrošnju, Kina se još uvijek nije značajnije odmaknula od svoje neravnoteže između štednje i potrošnje.

Za sada Kina i dalje održava višak na tekućem računu, što ukazuje na nastavak visoke razine štednje u odnosu na ulaganja. To je slično japanskoj situaciji iz ranih 2000-ih, ali ostaje neizvjesno hoće li Kinezi doživjeti dugotrajnu stagnaciju poput Japanaca. Uz svoje ekonomske izazove, Kina ima i geopolitičku prednost jer igra značajniju ulogu u globalnoj trgovini i politici nego što ju je Japan ikada imao.

Američka strategija obuzdavanja

Od uspostavljanja strategije obuzdavanja Kine, koju su usvojili američki predsjednici Donald Trump i Joe Biden, može se primijetiti sličnost s iskustvom Japana u kasnim 1980-ima. U japanskom slučaju obuzdavanje je bilo primarno ekonomske prirode, usmjereno na trgovinu više nego na tehnologiju, jer Japan nije obnovio svoje vojne sposobnosti nakon poraza u Drugome svjetskom ratu. Sjedinjene Države vodile su trgovinske pregovore koji su uvelike štitili američke interese, osobito u automobilskom i elektroničkom sektoru, koristeći velik bilateralni deficit s Japanom.

Također su Amerikanci implementirali carine i kvote na japanske uvozne proizvode i poticali Japance na uvođenje voljnih ograničenja izvoza na određene proizvode. SAD je također ciljano djelovao na japansku industriju poluvodiča, kao što je bio slučaj sa sporazumom nazvanim US-Japan Semiconductor Trade Agreement 1986. godine. Osim toga, Sjedinjene Države prisilile se Japan na jačanje jena kroz sporazum Plaza Accord.

No cilj i strategija koje SAD ima s Kinom daleko su opsežniji od spomenutih s Japanom jer Amerikanci nastoje očuvati svoju globalnu hegemoniju, a Kina im je pritom glavna prijetnja.

Za razliku od Japana, SAD doživljava Kinu ne samo kao ekonomsku, već i kao sigurnosnu prijetnju, zbog čega se ekonomsko obuzdavanje, poput trgovinskih mjera tijekom prvog Trumpova mandata, ali i na početku sadašnjeg, smatra samo dijelom šire strategije. Ona se, dakako, širi i na tehnologiju, posebno na tehnologije s dvosmjernim učinkom, poput strogih izvoznih kontrola za ključne sektore, uključujući proizvode poput naprednih poluvodiča.

Monetarna politika, deflacija i fiskalni izazovi

Monetarna politika Japanske središnje banke između 1988. i 1989. godine, koja je imala cilj smanjiti rast cijena imovine, slična je strogim monetarnim mjerama koje je Kina primijenila tijekom i nakon pandemije. Obje zemlje također su implementirale regulatorne mjere koje su smanjile ulagački entuzijazam, poput povećanja kamatnih stopa u Japanu i politike 'tri crvene linije' u Kini za investitore u nekretnine.

Japan je nakon puknuća balona bio suočen s trajnim deflacijskim pritiscima sve do 2016., kada je središnja banka smanjila kamatne stope na negativne. Kina je pak održavala visoke kamatne stope čak i kad je njezina ekonomija pokazivala znakove deflacije, osobito u proizvodnim cijenama. Na fiskalnom planu obje su zemlje brzo nagomilale javni dug poslije pucanja balona. Japanski dug danas premašuje 230 posto BDP-a, a Kina slijedi sličan put, osobito kada je riječ o lokalnom dugovima. Da bi se nosila s time, u studenom 2024. godine uvela je paket poticaja u vrijednosti od 1,4 trilijuna dolara, uključujući zamjenu duga, da bi smanjila financijske rizike.

Kao odgovor na strukturnu usporenost, obje zemlje snažno su ulagale u industrijsku politiku. Japan je promovirao financijsku podršku za strateške sektore poput informatičke tehnologije i biotehnologije, ali to nije spriječilo opadanje udjela proizvodnje u japanskom gospodarstvu ni smanjenje inovacijskog ranga. Kina slijedi isti put, povećavajući svoja ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) te u projekte u visokoj tehnologiji.

Deflacijski pritisci također nastavljaju utjecati na obje ekonomije. Japan je dugo patio od toga dok je Kina doživjela dva odvojena razdoblja deflacije - jedno 2015. godine, a drugo je počelo 2022. Iako su deflacijski pritisci u 2015. ublaženi poticajima, sada je država bila opreznija u ponavljanju tih mjera.

Izvozna tržišta i inozemna ulaganja

Obje zemlje koristile su izvozna tržišta kao način ublažavanja viška proizvodnih kapaciteta. Japan je pokušao smanjiti svoje strukturno usporavanje proširujući inozemna tržišta, što je rezultiralo viškom na tekućem računu, ali taj učinak nestao je nakon dvadeset godina, kada je zemlja postala više turistička destinacija nego izvoznik proizvodnih dobara. S druge strane, Kina i dalje održava značajan višak na tekućem računu, osobito u izvozu visokotehnoloških proizvoda.

Također, Japan i Kina proširili su svoja inozemna ulaganja. Japanska ulaganja u jugoistočnu Aziju i Kinu u sklopu strategije 'letećih gusaka' bila su popraćena spajanjem i preuzimanjem, a Kina je značajno povećala svoje inozemne kredite, osobito za financiranje infrastrukture. S obzirom na to da je razvila zelene investicije u proizvodnji, njezina ulaganja u razvijene zemlje sada postaju sve važnija da bi proširila tržišta i stekla tehnološke resurse.

Po čemu bi Kina mogla biti drugačija od Japana?

Jedna od potencijalno značajnih razlika među njima je razina inozemnih ulaganja. Japan je postao najveći neto vanjski kreditor već prije nekoliko desetljeća i, unatoč smanjenju veličine svog gospodarstva, još uvijek održava tu poziciju. U međuvremenu je Kina povećala inozemna izravna ulaganja (FDI) između 2013. i 2016. godine, no taj je trend znatno usporen posljednjih godina. Također, nikada nije potpuno dopuštala odljev kapitala, što znači da je njezino ukupno ulaganje u inozemstvo mnogo ograničenije u usporedbi s Japanom. Kineski trgovinski suficit i dalje je znatno izraženiji od japanskog, ali Kina ima minimalne prihode od inozemnih ulaganja, što je čini osjetljivijom na protekcionističke mjere od Japana.

Značajna razlika također leži u načinu na koji su financijske institucije dviju zemalja reagirale na krizu na tržištu nekretnina. Japanske su banke bile znatno izloženije nekretninskim developerima od današnjih kineskih jer su potonje podložnije teškoćama vezanim uz financiranje gradnje nekretnina i infrastrukturnih projekata. Slično japanskim, kineske banke suočavaju se sa smanjenjem kamatnih marži, što utječe na njihovu profitabilnost.

Što se tiče međunarodnih odnosa, Japan se nakon Drugoga svjetskog rata povukao iz globalnog upravljanja, a Kina danas pokazuje sve jači politički i gospodarski utjecaj te je razvila strategiju širenja svoje moći, kako ekonomske, tako i političke, naročito kroz inicijativu Pojas i put, što joj daje prednost u globalnom kontekstu. Međutim suočava se s izazovima koje nameću američke mjere kontrole.

Kina također usmjerava snažnu pažnju na tehnološku neovisnost, posebno u kritičnim sektorima kao što su poluvodiči, a Japan to nije činio. No pravi izazov za Kinu neće biti samo napredak u tehnologiji, već i kako on utječe na ukupnu produktivnost zemlje. Trenutni podaci sugeriraju da se produktivnost smanjuje, što izaziva sumnju u to hoće li tehnološki napredak moći nadoknaditi strukturno usporavanje.

Ima li kinesko vodstvo hrabrosti za zaokret?

Iako postoje brojne sličnosti između japanskoga i kineskoga gospodarskog usporavanja, specifične razlike u političkom i financijskom sustavu znače da Kina možda neće baš u potpunosti doživjeti sudbinu Japana. No ključno pitanje ostaje: može li pronaći održiv model rasta prije nego što ekonomske neravnoteže dovedu do još većih problema?

Japansko iskustvo pokazuje može li se samim tehnološkim napretkom nadoknaditi pad gospodarskog rasta. Ako povećanje industrijskih kapaciteta ne prati rast domaće potrošnje, ekonomski zamah ostaje ograničen. Pokušaj oslanjanja na vanjsko tržište pokazao se kratkotrajnim rješenjem u toj zemlji, jer rastuće protekcionističke mjere Zapada smanjile su njezinu sposobnost izvoza kao izlaza iz stagnacije. Kina se suočava s istim problemom – višak ponude u odnosu na potražnju nosi opasnost od deflacije, što je Japanu donijelo dva izgubljena desetljeća.

Jedan od glavnih izazova u napuštanju politike rasta temeljenog na ponudi, kako za Japan u 1990-ima, tako i za Kinu danas, jest uvjerenje donositelja odluka u uspješnost dosadašnjih strategija. Makroekonomske neravnoteže koje su nekoć bile pokretač rasta – visoke stope štednje i niska potrošnja – sada postaju teret. Kina danas riskira ponavljanje japanskog scenarija, no pitanje je hoće li i kada njezini političari odlučiti napraviti potpun zaokret gospodarskog modela.