Da bi se pravedno raspodijelila imovina nakon braka, potrebno je odrediti što je zajednička imovina (bračna stečevina), a što vlastita imovina bračnih drugova. Prema važećem Obiteljskom zakonu, bračna stečevina je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice.

S druge strane, u bračnu stečevinu ne ulazi imovina koju su bračni drugovi stekli prije braka ili je stvorena za vrijeme trajanja bračne zajednice, ali ne na temelju rada (npr. nasljeđivanjem ili darovanjem).

Prilikom raspodjele bračne stečevine pravilo je da se ona dijeli pola-pola, osim ako se bračni drugovi nisu drugačije dogovorili.

Međutim, unatoč jasnom zakonskom određenju bračne stečevine i principu raspodjele, u konkretnim slučajevima javljaju se brojne nedoumice u pogledu razgraničavanja vlastite i zajedničke imovine.

Uzimajući u obzir rad kao osnovu stjecanja zajedničke imovine, u bračnu stečevinu ulaze plaće i drugi primici po osnovi rada (honorari na temelju ugovora o djelu ili autorski honorari), kao i imovina pribavljena radom bračnih drugova tijekom trajanja bračne zajednice. Riječ je o nekretninama i pokretninama, ušteđevini, vrijednosnim papirima (dionice, obveznice i sl.) te vlasništvu trgovačkih društava ili obrta. Također, u bračnu stečevinu ulaze prihodi od imovine stečene radom (kamate, dividende, najamnine), kao i prava na temelju ugovornih odnosa (životno osiguranje, mirovinsko osiguranje i sl.), dobici od igara na sreću te imovinska korist od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava.

Premda je u praksi pojedina vrsta imovina (primjerice, nekretnine, dionice ili poslovni udjeli) uknjižena na jednog bračnog druga, njihov su stvarni vlasnik oba bračna druga. Isto vrijedi i za prihode od te imovine.

Međutim, ako je bračni drug stekao imovinu prije sklapanja braka, a prihodi od te imovine pristižu za vrijeme trajanja braka (dividenda, kamate i sl.), riječ je o vlastitoj imovini koja ne ulazi u bračnu stečevinu. Ako je pak imovina stečena radom tijekom braka, a prihodi od te imovine pristižu nakon raskida, dijele se ravnomjerno između bračnih drugova.

Drugačiji status pri određivanju zajedničke imovine ima autorsko djelo. Neovisno o tome kada je nastalo, autorsko djelo je vlastita imovina autora. Međutim, prihodi od autorskog djela zajednička su imovina dok traje bračna zajednica, a nakon toga u potpunosti pripadaju autoru.

Osim imovine, iza braka mogu ostati obveze. One se dijele po istom principu kao i bračna stečevina. Primjerice, ako nakon razvrgavanja bračne zajednice ostane dug po osnovi stambenog kredita iskorištenog za financiranje stana koji ulazi u bračnu stečevinu, kredit ravnomjerno otplaćuju oba bračna druga.

U praksi je najteže odrediti bračnu stečevinu kada je imovina financirana iz više izvora. Primjerice, kuća može biti financirana vlastitom imovinom jednog bračnog druga, zajedničkom imovinom (ušteđevinom) i kreditom. Ako do raskida bračne zajednice dođe nakon 20 ili 30 godina, a o izvorima financiranja ne postoji vjerodostojna dokumentacija, teško je dokazati koliki je dio vlastita imovina, a koliki zajednička. U takvim slučajevima teret dokazivanja na sudu je na onom bračnom drugu koji tvrdi da je uložio vlastitu imovinu.

Kada je riječ o određivanju razdoblja stjecanja zajedničke imovine, gleda se trajanje bračne zajednice, a ne braka. Naime, sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica jer nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračni drugovi stvarno žive u bračnoj zajednici. To znači da u bračnu stečevinu ulazi i imovina stečena prije sklapanja braka ako su bračni drugovi živjeli zajedno u izvanbračnoj zajednici. Po istoj logici, u bračnu stečevinu ne ulazi imovina koja je stečena za vrijeme formalnog trajanja braka ako supružnici u vrijeme stjecanja te imovine više nisu živjeli zajedno.

U slučaju spora trajanje bračne zajednice utvrđuje sud, a teret dokazivanja o trenutku nastanka ili prestanka bračne zajednice je na onom bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica trajala duže ili kraće od braka.

Dodatni element koji može zakomplicirati formalnu podjelu bračne stečevine su zakonske promjene koje se odnose na pravila stjecanja zajedničke imovine. Trenutno je na snazi Obiteljski zakon iz 2015., prema kojem se bračna stečevina dijeli na pola, ali nije uvijek bilo tako. Naime, do 1999. na snazi je bila zakonska odredba prema kojoj se, prilikom utvrđivanja suvlasničkih dijelova, udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovu doprinosu u stjecanju imovine.

To znači da se na imovinu stečenu prije 1999. primjenjuje jedno pravilo, a na onu stečenu poslije drugo. U praksi to može izazvati nedoumice jer je ponekad teško ustanoviti kada je stečena određena imovina. Primjerice, ako je bračni par gradio kuću u razdoblju od 1997. do 2001., potrebno je utvrditi kada je izvršen pretežiti dio radova na izgradnji objekta kako bi se odredilo po kojem zakonu će se određivati bračna stečevina.

Na kraju, treba naglasiti da bračni drugovi podjelu imovine mogu riješiti sporazumom, što je jeftiniji i brži put. U tom slučaju imovina se ne mora dijeliti na pola.

Ako se supružnici ne uspiju dogovoriti, o raspodjeli imovine odlučuje sud u postupku koji je različit od postupka razvoda braka i koji se može, ali ne mora, voditi paralelno s postupkom razvoda.