Američka savezna država Colorado ovog tjedna postala je prva američka savezna država koja je ograničila cijenu inzulina, hormona koji dijabetičari koriste za održavanje razine glukoze u krvi pod kontrolom. Zakonom je tako ograničen iznos koji će tamošnji dijabetičari mjesečno izdvajati za inzulin na maksimalno 100 dolara, a ova regulativa samo je najnovija posljedica sve ozbiljnijeg problema s cijenom lijekova koji muči kako Sjedinjene Američke Države, tako i ostatak svijeta.

Primjer inzulina na američkom tržištu samo je jedan koji se spominje najčešće jer se radi o nečemu što je neophodno za normalan život gotovo deset posto Amerikanaca, koliko se procjenjuje da ih boluje od dijabetesa. Prema nekim analizama, pojedini su američki dijabetičari morali plaćati i tisuću dolara mjesečno (cca 6500 kuna) kako bi si priskrbili inzulin, čija se proizvodna cijena za jednu dozu kreće između 3,5 i 6,5 dolara (23 i 43 kune). Samo u razdoblju od 2014. do 2017. cijena inzulina na tamošnjem tržištu u prosjeku je porasla za 45 posto.

Nekontroliranom rastu cijena lijekova i medicinskih pripravaka, osobito posljednjih godina, kumuje i činjenica da SAD nema klasično univerzalno obavezno zdravstveno osiguranje, što tamošnjim trgovcima i proizvođačima daje puno slobodnije ruke pri određivanju cijena. Među najpoznatijim takvim slučajevima u posljednjih nekoliko godina bio je onaj Martina Shkrelija, financijskog poduzetnika koji je krajem 2015. otkupio dozvolu za proizvodnju lijeka Daraprim i podigao cijenu jedne tablete s 13,5 na 750 dolara (sa stotinjak na pet tisuća kuna). Shkreli je brzo zaradio glasnu osudu javnosti (a u međuvremenu zbog drugih grijeha i pravu presudu suda zbog koje je završio u zatvoru), no njegov primjer samo je jedan od najozloglašenijih među brojnim slučajevima u kojima farmaceutske kompanije bezrazložno dižu cijene lijekova izvan dohvata mnogih pacijenata.

Trend rasta cijene lijekova poprimio je tolike razmjere da je postao glavna tema o kojoj se ovih dana raspravlja i na redovnom godišnjem zasjedanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, World Health Organisation), na kojem se određuju prioriteti djelovanja za idućih godinu dana. Siromašne zemlje već se desetljećima bore s problemom skupih lijekova, no ta je situacija najčešće zasjenjena izoliranim primjerima 'popularnih' društvenih angažmana u kojima se za neke poznate bolesti, poput AIDS-a ili malarije, omogućavaju tretmani po prihvatljivim cijenama.

Procjena WHO-a je da godišnje čak stotinu milijuna ljudi završi u siromaštvu zbog previsoke cijene lijekova, a postoje i dokazi da su cijene nekih lijekova stvarno nerazumno visoke. WHO je krajem prošle godine objavio izvještaj u kojem stoji da proizvođači lijekova kojima se tretiraju karcinomi određuju cijene prema očekivanjima svojih prihoda, a ne prema trošku proizvodnje ili prema mogućnostima pacijenata. Također, WHO je otkrio da lijekovi za karcinome, čak i kad se uzmu u obzir visoki troškovi istraživanja i razvoja, donose proizvođačima profit koji je daleko iznad onoga što je potrebno da bi se otplatile te prvotne i opravdale druge investicije. Prema nekim drugim analizama, cijene lijekova za karcinom su u prosjeku više od cijena drugih lijekova jer se iskorištava spremnost ljudi da više plate za tretman terminalnih oboljenja.

U moru uglavnom neuspješnih pokušaja da se na razne načine barem nekako obuzda nekontroliran rast cijena posljednjih mjeseci jedna inicijativa ipak dobiva sve više pažnje i podrške. Talijanska ministrica zdravlja Giulia Grillo u veljači je objavila nacrt odluke o cijenama lijekova. U njoj se poziva na međunarodnu reakciju kako bi se poboljšala transparentnost cijena, troškova istraživanja i razvoja te troškova proizvodnje lijekova. Farmaceutske kompanije bi uz te brojke bile primorane objaviti sve vrste državnih potpora koje primaju, što se može kretati od raznih fondova preko poreznih olakšica pa do troškova istraživanja koja provode znanstvenici. Odluku već podržavaju mnoge države, nadajući se da bi njena primjena uz veću transparentnost mogla dovesti do snižavanja cijena.

Sadašnja praksa farmaceutskih kompanija je da objavljuju samo svoje krajnje cijene, iz kojih je teško vidjeti koliki dio otpada na koji segment troškova i kolika se marža obračunava na kraju. Takve proizvoljne brojke često se snižavaju u pregovorima s državama, agencijama i bolnicama, no čak i u takvim slučajevima cijena po kojoj se lijekovima konačno trguje nerijetko ostaje tajna. Netransparentnost koja prati cijene lijekova tolika je da neki sumnjaju da siromašnije zemlje, za koje se očekuje da će ipak plaćati manje, zapravo za neke lijekove plaćaju više od onih bogatijih i razvijenih.

Britanski The Economist piše da farmaceutske kompanije, očekivano, negoduju zbog prijedloga talijanske ministrice. Međunarodni savez farmaceutskih proizvođača i udruga komentira da bi odluka 'skrenula pažnju i resurse od potrage za održivim rješenjima za pristupačnost' lijekova. Velika Britanija, Njemačka i Danska pokušavaju ublažiti talijanski prijedlog iako se i te zemlje bore s rastućim cijenama i troškovima lijekova.

Farmaceutske kompanije oduvijek tvrde da su visoke cijene lijekova opravdane troškovima i rizicima njihova razvoja te da će veća transparentnost značiti to da siromašne zemlje više neće uspijevati nabavljati lijekove po nižim cijenama jer proizvođači neće biti spremni odustati od prakse enormne zarade u bogatijim državama. Zagovaratelji prijedloga pak tvrde da bi veća transparentnost mogla razotkriti korupciju u siromašnijim državama, u kojima moćni političari pregovaraju o cijenama s proizvođačima i dobavljačima.

Američki portal Axios objavio je informaciju da je dvanaest tamošnjih najprofitabilnijih proizvođača lijekova samo u prvom tromjesečju ostvarilo profit od čak 29 milijardi dolara. Nedavne vijesti o tome da je niz proizvođača generičkih lijekova u SAD-u optužen za dogovaranje cijena diže opravdanu sumnju da u cijelom tom sustavu bolesni nisu samo pacijenti. Ako su visoke cijene lijekova opravdane visokim troškovima istraživanja i razvoja, onda kompanijama zasigurno ne bi smio biti problem i objaviti te brojke. U suprotnom, moglo bi se pomisliti da skrivaju nešto. Nazdravlje im.