Glavni proizvođači šećera u Hrvatskoj su Grupa Viro u vlasništvu obitelji Zadro i Tvornica šećera Osijek, koja posluje u sklopu Žito grupe Marka Pipunića.

Domaći kraljevi šećera prošlu godinu su završili s velikim gubicima, a očekuje se da će i ovu završiti u minusu.

Pipunićeva šećerana u 2017. imala je gubitak od 114 milijuna kuna dok je Grupa Viro (Tvornica šećera Viro i Sladorana Županja) završila s minusom od 177 milijuna kuna.

Viro grupa je u prvih devet mjeseci ove godine zabilježila gubitak od 18,65 milijuna kuna, što je povećanje gubitka u odnosu na isto razdoblje lani, kada je iznosio 12,7 milijuna kuna.

Prošle godine u Europskoj uniji proizvedeno je rekordnih 21 milijun tona šećera, a potrošnja na razini EU-a iznosila je 16,5 milijuna tona. Višak proizvedenog šećera iznosio je oko 4,5 milijuna tona, i to je utjecalo na rušenje njegove cijene. Uz to je nakon ukidanja kvota od 1. listopada lani snažno porastao uvoz šećera iz trećih zemalja.

Stare članice EU-a poput Njemačke i Francuske pomogle su svojim šećeranama sredstvima iz Europskog fonda za restrukturiranje, dok Hrvatska nije imala tu mogućnost. Upozorila je na to nedavno naša zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, koja uz potporu naših proizvođača traži osnivanje Fonda za krize namijenjenog za pomoć šećeranama.

Tvrtke traže da im se prije svega novčano pomogne u skladištenju viška šećera, što im je veliki trošak. Takva uredba Europske komisije već postoji i ona predviđa pomoć proizvođačima kada je cijena šećera ispod zaštićene granice od 404 eur/t. Ali iako je u srpnju ove godine ona iznosile 346 eura/t pomoć je izostala.

Josip Bičvić, član Uprave Žito grupe, u čijem je vlasništvu šećerana u Osijeku, smatra kako je Europska komisija već trebala reagirati.

'Neke konkretne mjere potpore u mehanizmima EU su već predviđene i propisane, ali iz nepoznatih razloga Europska komisija ih nije aktivirala kada je trebala. Konkretno, radi se o potpori za privatno skladištenje. Postoji uredba EU-a koja propisuje isto i koja bi značajno olakšala poslovanje šećeranama te bi omogućila čekanje oporavka cijena. S druge strane, moguće su i mjere pomoći proizvođačima šećerne repe kako bi se održala proizvodnja repe i po nižim otkupnim cijenama – počevši s promjenom politike poticaja i vezanjem određenih natječaja za nepovratna sredstva za proizvodnju šećerne repe, s čime se već i započelo', rekao je za tportal Bičvić.

Iako neki upozoravaju da bi Hrvatska zbog trenutne situacije mogla ostati bez domaće proizvodnje šećera, Bičvić je ipak optimist.

'Opasnost od gašenja šećerana naravno postoji, kao što je slučaj i u drugim sektorima koji se nađu u problemima, no još uvijek smo daleko od toga. Posljedice takvog scenarija ne bi bile značajne samo za kupce šećera, već u puno širem opsegu. Proizvođači šećerne repe izgubili bi najdohodovniju ratarsku kulturu, a činjenica je da šećerane zapošljavaju gotovo 700 stalnih zaposlenika izravno, uz još 200-tinjak sezonskih i velik broj zaposlenika u kooperantskim odnosima s partnerima', istaknuo je Bičvić.

Njega ohrabruje to što cijena šećera od rujna postupno raste i očekuje stabiliziranje tržišta.

'Zbog značajno manje proizvodnje šećera iz šećerne repe u kampanji 2018. gotovo u cijeloj Europi, ne samo u Francuskoj i Njemačkoj (očekivano 15-20 posto ukupno manja proizvodnja), oporavak cijene šećera vrlo je izvjestan. Već neko vrijeme cijene su u uzlaznom trendu i očekujemo potpunu stabilizaciju i povratak na razine iz 2016. i 2017. u prvoj polovici 2019. godine', rekao je Bičvić.

Inače, proizvođači šećera su glavni izvozni sektor hrvatskog agrara, na koje je naslonjeno više od tisuću kooperanata proizvođača šećerne repe.