U odnosu na sve zemlje EU-a od 2013. do 2022., Hrvatska ima najveći pad stanovnika, stoga Akrap naglašava da nije istina to da slijedimo europske demografske trendove.

Prema Statističkom uredu Europske unije, 17 zemalja EU-a imalo je porast broja stanovnika u rasponu od 23 (Malta) do 0,4 posto (Slovačka). U tom razdoblju broj stanovnika u Irskoj porastao je za 10 posto, u Švedskoj za 9,4 posto, u Francuskoj za 3,5 posto, a u Njemačkoj za 3,4 posto.

Deset zemalja EU-a u istom razdoblju bilježi smanjenje broja stanovnika u rasponu od 9,4 (Hrvatska) do 1,1 posto (Italija).

'Hrvatska ne provodi populacijsku politiku. Od sredine 90-ih gotovo svaka Vlada donosila je svoje mjere i dokumente, ali ništa od toga nije se provodilo. Jedan od važnih čimbenika za pad broja rođenih je iseljavanje. U zadnjih deset godina otišlo je gotovo 400.000 ljudi i to većina njih u najvitalnijoj životnoj dobi. Temeljno je pitanje kako pomoći mladim obiteljima da im problemi egzistencije ne budu prepreka te im osigurati slobodu odluke o djeci', rekao je za tportal Akrap.

On smatra da hrvatsko društvo još uvijek nije svjesno ne samo sadašnjih, nego još većih budućih dugoročnih gospodarskih i demografskih posljedica iseljavanja. Iz Hrvatske se iseljavalo i prije, ali nikad nije zabilježena nestašica radne snage.

Tema nije u fokusu

'Prema sadašnjim projekcijama, do 2050. radni kontingent bit će smanjen za 630.000 ljudi. Negativni demografski trendovi mogu se zaustaviti dugoročnim politikama te ništa neće dati rezultat u kratkom roku. Sve dok čitavo društvo ne bude svjesno toga, neće se dogoditi ništa. Dobar državnik vodi računa o budućnosti i osigurava kontinuitet razvoja društva. Upornost provođenja niza mjera populacijske politike, koja traži snažnu političku volju, u dugom roku može dati rezultate', uvjeren je Akrap.

Brine ga to što se o ključnoj temi za Hrvatsku – strašnoj demografskoj eroziji – šuti te smatra da ona nije dovoljno u fokusu vladajućih i političara. On ne vidi snažan demokratski pritisak na nositelje političke vlasti za kreiranje odgovarajućih politika.

Za Akrapa uvoz jeftine radne snage nije rješenje na dug rok. Niske plaće i drugi nepovoljni uvjeti potiču strane radnike da odlaze u razvijenije zemlje EU-a s boljim mjerama za rješavanje egzistencijalnih pitanja.

Bazen u Južnoj Americi

'Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da su znatni troškovi integracije strane radne snage. Osim što moramo provoditi sustavnu i dugoročnu pronatalitetnu politiku, Hrvatska treba izraditi učinkovitu i dugoročnu migracijsku strategiju. Veliki rezervoar imamo u Južnoj Americi zbog potomaka naših iseljenika. Oni žive u zemljama u kojima je niži životni standard nego u Hrvatskoj. Njihova integracija bila bi brža, a time i troškovi niži', mišljenja je Akrap.

Najveće hrvatske zajednice u Južnoj Americi žive u Argentini (250.000) i Čileu (200.000). Prema podacima Svjetske banke, u Argentini je lani BDP po stanovniku iznosio 13.730 dolara, u Čileu 17.093 dolara dok je Hrvatskoj bio 21.459 dolara.

'Ništa se neće promijeniti bez čvrste političke odluke. Čitavo društvo treba uvjeriti da je ovo presudno pitanje ekonomskog opstanka i očuvanja identiteta. Konačno trebamo preuzeti odgovornost za svoju budućnost', zaključio je Akrap.