Danas mnogi intelektualci pokušavaju objasniti uzroke financijske krize i dokazati da stare ekonomske ideje više ne funkcioniraju. Stoga je prirodno da ljudi koji su ovu temu proučavali cijeli život dođu u prvi plan.

Tako jefrancuski akademik Thomas Piketty prodao milijun i pol primjeraka svoje knjige 'Kapital u 21. stoljeću', a ekonomski nobelovci poput Paula Krugmana i Jesepha Stiglitza svojim komentarima redovito izazivaju polemike na društvenim mrežama, u novinama i na okruglim stolovima.

No nisu svi s utjecajnim idejama o ekonomiji i financijama dobro poznati u široj javnosti. Ovo je devet utjecajnih akademika koji mijenjaju svijet ekonomije iz sjene.

Ha-Joon Chang (Sveučilište Cambridge)

Glavna teza: razvijene zemlje vole puno pričati o slobodnom tržištu, ali u praksi koriste svoju moć i financijsku snagu kako bi profitirali na račun zemalja u razvoju.

Chang, čije su ideje prilično kontroverzne, proučava ulogu koju međunarodne institucije poput MMF-a i Svjetske banke imaju u svjetskoj ekonomiji.

U knjigama kao što su Kicking Away the Ladder (u slobodnom prvodu Micanje ljestava) i The Myth of Free Trade (Mit o slobodnoj trgovini) tvrdi da vlade razvijenih zemalja pomažu svojim tvrtkama dok istovremeno zemljama u razvoju propovijedaju prednosti slobodnog tržišta.

Katherina Pistor (Sveučilište Columbia - Pravna škola; Columbia Law School)

Glavna teza: vladavinu prava na financijskim tržištima treba suspendirati u vrijeme krize ili će cijeli sustav doživjeti kolaps.

Pistor, koja je osvojila nagradu Max Planck za akademsko istraživanje u 2012., razvija pravnu teoriju financija s ciljem da objasni kako zakoni utječu na njihov oblik i strukturu.

Zaključila je da u kriznim situacijama propisi koji reguliraju tržišta nisu vrijedni papira na kojima su napisani. Politička je moć pokretačka snaga koja u takvim situacijama djeluje.

Charles Calomiris (Sveučilište Columbia - Poslovna škola; Columbia Business School)

Glavna teza: financijski slomovi ne događaju se nasumce i nisu neizbježni.

Calomiris tvrdi da financijske slomove izazivaju složene pogodbe između političara i bankara koje izmiču kontroli Vlade. To je jedan od razloga zašto je SAD imao 12 velikih bankovnih kriza od 1840., dok Kanada nije imala nijednu.

Jon Danielsson (Londonska škola ekonomije; London School of Economics)

Glavna teza: ako slijepo vjerujete u svoje modele zaštite od rizika izgubit ćete novac u krizi.

Modeli rizika općenito imaju tendenciju da daju iste rezultate kada sve ide dobro, čak i ako imaju različite matematičke temelje.

Ta iluzija uvjerava ljude da modeli funkcioniraju cijelo vrijeme. Međutim, kada tržište počne ludovati, dolazi do drastičnih razlika u ocjeni rizika između modela što investitore ostavlja potpuno bespomoćne.

To je loše za banke i hedge fondove, ali je još gore za središnje banke koje moraju donositi odluke koje utječu na sve ostale sudionike.

Marianne Bertrand (Sveučilište Chicago Booth; University of Chicago Booth)

Glavne teze: izvršni direktori nagrađeni su za sreću, a ne za zasluge. Poslodavci kada biraju osobe za intervju vode računa o kvalifikacijama, ali i o imenu (porijeklu) onoga koji je poslao molbu za posao.

Bertrand je jedan od razloga zašto su dioničari postali odbojni prema visokim plaćama izvršnih direktora, nakon što je dokazala da se njihovi ogromni bonusi temelje na sreći, a ne na genijalnosti.

Ona i Sendhil Mullainathan 2003. proveli su eksperiment na način da su se javljali na oglase za posao s lažnim imenima. Za jedne kandidate koristili su imena poput Emily i Greg, dok su za druge koristili imena poput Lakisha i Jamal.

Rezultati su pokazali značajnu diskriminaciju afroameričkih imena. Naime, bijelci su dobivali 50 posto više poziva na intervjue.

380657,375949,328837,231262
Alvin Roth (Sveučilište Harvard i Sveučilište Stanford)

Glavna teza: ne treba nam novac da bi funkcioniralo tržište.

Roth je s Lloydom Shapelyjem dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 2012. za rad koji dokazuje da ljudi na tržišnim osnovama mogu napraviti obostrano korisnu trampu bez korištenja novca kako bi zadovoljili određenu potrebu.

To se pokazalo osobito korisno za ublažavanje manjka davatelja bubrega u SAD-u. Roth koristi teoriju igara kako bi povezao donatore s pacijentima bez njihova znanja što olakšava ljudima zamjenu organa i pronalaženje pravog partnera.

Richard Portes (Londonska škola ekonomije; London School of Economic)

Glavna teza: vlasnici obveznica zajedničkim nastupom mogu tražiti ustupke od dužnika.

Portes je položio temelje za klauzulu kolektivnog djelovanja pomoću koje vlasnici državnih obveznica nastupaju zajedno koristeći svoju pregovaračku moć kako bi nametnuli uvjete zemlji dužnika. Rad je posebno važan za slučajeve poput Grčke ili Argentine.

Charles Goodhart (Londonska škola ekonomije; London School of Economics)

Glavna teza: Goodhartov zakon

Goodhart tvrdi da čim se država ili središnja banka okrenu statistici koristeći, primjerice, podatke s tržišta kapitala kako bi opravdali svoju politiku, statistika prestaje biti pouzdana.

To je zato što igrači na financijskim tržištima mijenjaju svoje strategije ulaganja kako bi preduhitrili politiku.

Alberto Alesina (Sveučilište Harvard)

Glavna teza: mjere štednje ne utječu negativno na rast i zapravo mogu pomoći oporavku gospodarstva.

Alesina i Silvia Ardegna 2009. objavili su knjigu pod nazivom Large Changes in Fiscal Policy: Taxes Versus Spending (Velike promjene u fiskalnoj politici).

To je bio važan doprinos raspravama koje su uslijedile u narednim godinama o tome što je bolje za izlazak iz recesije - mjere štednje i smanjenja duga ili jačanje državne potrošnje.