Maleni otočić Nauru, površine tek 21 kvadratni kilometar i s jedanaest tisuća stanovnika, prije nešto manje od pola stoljeća bio je jedna od najbogatijih nacija na svijetu. Visoki bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku bio je rezultat iskorištavanja bogatog nalazišta fosfata na otoku i tamošnje su vlasti, znajući da su količine minerala ograničene, prihode ostvarene prodajom deponirale u zaseban državni fond. Nadali su se da će fond investiranjem stvarati prihode u budućnosti kako bi se stanovnicima Naurua osigurao visoki životni standard i jednom kad fosfata više ne bude. No promašena ulaganja fonda i iscrpljena nalazišta doveli su u međuvremenu Nauru do bankrota te je ta državica danas jedna od najsiromašnijih nacija koja preživljava dobrim dijelom i od međunarodne pomoći.

Mada je u svjetskim razmjerima državni fond koji je imao Nauru bio prilično malen (u najboljim trenucima vrijednost mu nije premašivala dvije milijarde dolara), lekcija o ograničenim prirodnim resursima i prihodima koji se ostvaruju njihovim iscrpljivanjem vrlo je poučna. Jedan od najčešće spominjanih suprotnih primjera jest Norveška, a koja svoje prihode od prodaje nafte pohranjuje u jedan od najvećih takvih fondova u svijetu. Trenutna imovina pod upravljanjem premašuje bilijun dolara (otprilike 18 godišnjih BDP-a Hrvatske), a sličnim putem je proteklih desetljeća krenuo i niz zemalja Perzijskog zaljeva stvarajući vlastite fondove.

Američka analitička tvrtka Sovereign Wealth Fund Institute navodi da se u državnim fondovima koji se pune prihodima od iscrpljivanja prirodnih bogatstava danas ukupno nalazi gotovo osam bilijuna dolara. Od toga više od četvrtine otpada na samo četiri zaljevske države: Katar, Kuvajt, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. I dok spomenuti norveški fond ima vlastiti etički odbor, a o investicijskoj strategiji raspravlja se i u parlamentu, situacija u Perzijskom zaljevu je prilično drukčija.

Britanski tjednik The Economist nedavno je podsjetio da su spomenute države svoje prihode od nafte nekad ulagale u prilično 'dosadne' financijske proizvode, poput državnih obveznica i sličnih investicija koje su imale niski rizik, ali nisu ni nosile bitniju zaradu. Posljednjeg desetljeća došlo je do priličnog zaokreta i državni fondovi su postali kasice iz kojih oni koji njima upravljaju ulažu novac u projekte koji su im bliski ili su zbog nečeg atraktivni, i teško ih se može smatrati dijelom promišljene dugoročne strategije.

Državni fond Saudijske Arabije pod imenom Javni investicijski fond (PIF, Public Investment Fund) ima pod upravljanjem nekih 320 milijardi dolara. Prije tri godine kupio je pet posto vlasništva u Uberu, popularnom servisu za dogovor prijevoza, i to za cijenu koja je odgovarala 49 dolara po dionici. Kad je Uber ranije ove godine konačno završio na burzi, dionice su se prodavale po 42 dolara, a niti su u međuvremenu dosegnule 49 dolara, tako da je PIF, barem zasad, u gubitku.

Za PIF, koji je tek jedan od načina na koji Saudijska Arabija ulaže novac od prodaje nafte, kaže se da je osobni projekt princa Muhameda bin Salmana, a njegove nade da će investicije u tehnološke projekte donijeti dobru zaradu ne staju s Uberom. PIF drži vlasnički udio i u kompaniji Magic Leap, koja proizvodi opremu za virtualnu stvarnost, tvrtki Virgin Galactic britanskog milijardera Richarda Bransona, koja se bavi razvojem svemirskog turizma, proizvođaču električnih vozila Tesla i njegovom konkurentu Lucid Motorsu, a 45 milijardi dolara PIF je odvojio za poznatu japansku investicijsku tvrtku SoftBank, koja pomaže malim tehnološkim kompanijama u razvoju njihovih proizvoda. Mada sretna investicija u neku malu brzorastuću kompaniju može u konačnici donijeti ogromnu dobit, za što je najpoznatiji primjer Facebook, postoji i nepregledno mnoštvo kompanija koje jednostavno ne uspiju ili im je uspjeh tek privremen.

Otprilike istom imovinom kao i saudijski fond upravlja Qatar Investment Authority (QIA), državni fond Katara, države koja raspolaže izdašnim rezervama prirodnog plina. QIA je poznat po tome da je od osnivanja 2005. godine znatan dio svojih raznolikih investicija usmjerio u Europu. Među ulaganjima s kojima se povezuje QIA vlasništvo je u grupi Volkswagen, poznatoj londonskoj robnoj kući Harrods, kao i nizu velikih francuskih korporacija Lagardére, Vivendi, Total i Orange (bivši France Telecom). Pod kontrolom fonda nalazi se i francuski nogometni klub Paris Saint-Germain, a QIA kroz svoju tvrtku za ulaganje u nekretnine drži i londonski neboder Krhotinu (The Shard).

Za razliku od tih relativno solidnih ulaganja, posljednjih godina investicije fonda dobivaju dodatnu političku dimenziju. Lani je QIA kupio vlasnički udio od 19 posto u ruskoj naftnoj kompaniji Rosnjeft te najavio ulaganja u Turskoj. Obje ove države su važan politički partner Katara, države koju okolne zemlje Perzijskog zaljeva optužuju za financiranje terorista, veze s regionalnim rivalom Iranom i već dvije godine pokušavaju držati u izolaciji.

Najveći državni fondovi su oni Ujedinjenih Arapskih Emirata (Abu Dhabi Investment Authority) i Kuvajta (Kuwait Investment Authority). Za emiratski se procjenjuje da upravlja s oko 700 milijardi, a u kuvajtskom se nalazi stotinjak milijardi dolara manje. Mada se rizičnost njihovih investicija smatra ipak nešto nižom, kao i u drugim susjednim državama na čelu fondova nalaze se grupe ljudi bliske vladarima i to je vrlo važan faktor u njihovom budućem uspjehu. Dobar dio spomenutih fondova daleko je od željene transparentnosti, a neki od njih čak ni ne objavljuju redovne financijske izvještaje.

Najbolje taktike ulaganja takvih fondova bile bi u širi spektar nižerizičnih projekata iz raznih industrija, no osobne ambicije vladara često se pojave kao prepreka odgovornom postupanju s novcem. Koliko su neki od tih fondova pod utjecajem vladara, dodatno govori činjenica da je prije nekog vremena saudijski PIF za 120 tisuća dolara mjesečno angažirao njujoršku tvrtku za odnose s javnošću kako bi poradila na ugledu Saudijske Arabije nakon što je lani u saudijskoj ambasadi u Turskoj ubijen novinar Džamal Hašodži.

Državni fondovi koje su osnovale države Perzijskog zaljeva trebali bi služiti tome da se lakše premosti prelazak iz ekonomija koje ovise o naftnim i plinskim prihodima u raznovrsnija gospodarstva i da osiguraju poslove i dobar životni standard građanima i u budućnosti. Činjenica da njima, kao uostalom i ostatkom politike, upravljaju uglavnom uske grupe ljudi bliske vladarima s malo nadzora i transparentnosti, stvara sjenu na namjere i mogućnosti i time dovode do upitne budućnosti zaljevskih država jednog dana kad presahnu prihodi od nafte i plina. Nauru su nekad zvali 'pacifičkim Kuvajtom'. Bilo bi šteta da Kuvajt, ili koju drugu susjednu državu, jednog dana prozovu 'zaljevskim', 'bliskoistočnim' ili 'arapskim' Nauruom.